Mišljenje psihologa: Reality show nas privlači poput bacača noževa u cirkusu

Ako su u pitanju poznate ličnosti, odstupanje od uobičajenih dobro kontrolisanih situacija u kojima smo navikli da ih viđamo je samo po sebi interesantno. Radoznalost je dio naše prirode i želimo da vidimo kako se poznati ljudi ponašaju kada ne nastupaju uvježbano na sceni. Želimo da vidimo kakvi su u običnim, svakodnevnim situacijama. Zato nas interesuju i biografije poznatih ličnosti, kao i fotografije paparaca.

Ako učestvuju anonimni ljudi, tada se ne biraju prosječni, obični ljudi, već najšareniji, najneobičniji i najglasniji, koji će obezbijediti mnogo vike i suza tokom emisije.

Emisije su napravljene tako da u njima ima mnogo neprijatnih situacija u kojima se neko obrukao ili doživio nešto sramotno. Gledalac doživljava isto osjećanje koje doživljava i osoba na TV-u, ali i olakšanje što nije zaista na njegovom mjestu i to osjećanje je nešto što nas privlači da i dalje gledamo.

Ove emisije počinjemo da gledamo iz radoznalosti. Ali kada nekoga gledate iz dana u dan u različitim situacijama, vi prema toj osobi razvijate neku vrstu bliskosti i iskreno želite da pratite šta se u njenom životu događa. Kada postoji mogućnost glasanja, kod ljudi se budi osjećaj prijatnosti jer nisu samo pasivni posmatrači već aktivno učestvuju i zbog tog svog doprinosa, ma koliko mali bio, postaju još više zainteresovani za ishod emisije.

Da li biste rekli kako se radi o svojevrsnom "društvenom eksperimentu", ali i potvrdi "ljudske prirode" u kojem su učesnici ovakvih emisija egzibicionisti, a mi koji se nalazimo ispred TV ekrana svojevrsni voajeri? Da li je to razlog njihove velike popularnosti, možemo li reći da smo mi u svojoj suštini i dalje "primitivna" bića željna drame, krvi, seksa itd. koje imamo priliku iz udobnosti vlastitog doma bezazleno gledati na ekranima?

Reality emisije nisu zaista "realne" jer je situacija u kojoj se učesnici nalaze veoma nesvakidašnja. Ipak, nakon nekog vremena ljudi se naviknu na prisustvo kamera i počinju da se ponašaju onako kako bi se najvjerovatnije i inače ponašali u životu u većini situacija.

Jedan od razloga zašto ljudi gledaju ove emisije svakako jeste mogućnost da se vidi nešto uzbudljivo što se inače ne viđa na TV-u. Ne možemo tvrditi da je u pitanju voajerizam u nekom patološkom smislu. Ljude sa voajerskim sklonostima privlače situacije u kojima kradom posmatraju žrtvu koja ne zna da je neko gleda. "Žrtve" koje posmatramo iz svojih domova su u potpunosti svesne da ih mnogi u tom trenutku gledaju.

Naše reality emisije su najčešće vrlo jeftine. Angažuju poznate ljude koji možda radije i ne bi učestvovali u takvim emisijama, ali im treba novac. Mnoge naše emisije ciljano angažuju ljude iz vrlo siromašnog dijela populacije. Za razliku od američkih realityja, kod nas nema putovanja po svijetu ili skupih studija i specijalnih efekata. Ali većina ljudi će radije birati da gleda domaće javne ličnosti koje dobro poznaje sa TV-a, koje žive u Srbiji i pričaju na srpskom, nego američke realityje.

Koje su sve negativne strane ovakvog TV sadržaja? Da li je istina da oni promovišu pogrešne "vrijednosti" kao što su "blud, razvrat, nemoral", kako smatraju potpisnici online peticije koju je podržalo preko 100.000 ljudi?

Svakako da promovišu pogrešne vrijednosti. Pitanje je koliko ovakve emisije zaista utiču na ponašanje ljudi. Ovakve emisije su proizvod star svega nekoliko godina i to je malo vremena da bi se sagledale sve posljedice. Ono što svakako jeste posljedica je to da su hiljade i hiljade ljudi protraćili sate i sate gledajući i pričajući o sadržajima koji nemaju nikakvu hranljivu vrijednost. Televizija vaspitava očekivanja gledalaca sadržajima koje prikazuje. Da su se za to vrijeme prikazivale neke sadržajnije emisije ljudi bi njih gledali i o njima pričali.

Većina ljudi koja gleda reality emisije osjeća neprijatnost zbog prostakluka i agresije kojima obiluju ovi programi. Uprkos tome, ove emisije nude sadržaj koji je dovoljno zanimljiv da ljudi nastave da ih gledaju. Na taj način svakodnevno svoj život zagađuju sadržajima koji su im neprijatni, kojih se možda i stide i koji značajno utiču na njihovo dnevno raspoloženje.

Na koji način, u ovom kontekstu ovakve emisije utječu na mlade ljude i djecu koja nisu u stanju da formiraju kritički stav prema ovakvim sadržajima?

Problem sa ovakvim sadržajima je što ih je previše, tako da se izgled starlete ili ponašanje učesnika reality-ja normalizuje, odnosno počinjemo da vjerujemo da su takav izgled i takvo ponašanje prosjek, a ne nešto što je neobično. Konfliktne i agresivne situacije iz reality emisija se predstavljaju kao svakodnevni međuljudski odnosi, a izgled učesnika tih emisija kao prosječan izgled.

Kako zaštiti djecu od ovakvih sadržaja u današnjem svijetu velike popularnosti društvenih mreža na kojima ne postoji nikakva selekcija i cenzura i vrlo je lako doći do informacija različitog tipa?

Djeci treba obezbediti sredinu u kojoj je što manje ovakvih sadržaja, ali ih ne možemo poštedeti toga u potpunosti. Zato je važno razgovarati sa djecom o sadržajima koje gledaju. Važno je da ne pretpostavljamo, već da pitamo djecu kako su ona to doživjela, šta su ona vidjela kao značajno u nekom događaju. Ukoliko imamo starije dijete koje već prati neku reality emisiju, da bismo mogli iznijeti svoje mišljenje, prvo mi sami treba da se upoznamo sa tom emisijom. Važno je da pričamo sa djetetom, da vidimo koji aspekti emisije su mu zanimljivi. Moguće je da je djetetu u tim emisijama interesantno nešto sasvim drugo od onoga šta mi pretpostavljamo. Ako dijete voli realityje, sasvim je u redu da sa njim gledamo i da mu pomognemo da dešavanja u emisijama razumije na pravi način. Naravno, ovo se odnosi na stariju djecu, tinejdžere, kojima ne možemo u potpunosti zabraniti gledanje takvih emisija. Situacije u tim emisijama daju sjajne povode za razgovor sa djetetom o tome šta ono vidi kao problematično u tim situacijama, kako bi ono reagovalo, šta mu se kod kog učesnika dopada, a šta ne i sl.

Važno je sa djetetom razgovarati o tome da reality emisije nisu realne situacije i da svaka ima za cilj da proizvede što više svađa, konflikata i sramotnih situacija kako bi bila što više gledana. Važno je da dete razvije kritičko mišljenje kada je u pitanju poenta dešavanja u ovakvim emisijama, da ne bude samo pasivni posmatrač. Na taj način se štetan uticaj ovih emisija značajno umanjuje.