Na taj način Bosna je postala prvi jugoslavenski klub koji je ostvario tako veliki uspjeh. I to na kakav način, pobjedom nad višestrukim italijanskim i evropskim prvakom. Delibašić, kapiten Varajić i ostali ovaj veliki rezultat poklonili su svome gradu, koji je dan kasnije slavio rođendan, 6. april.
Zlatne košarkaše u Sarajevu su veličanstveno dočekale hiljade navijača, a u slavlju im se pridružila cijela Jugoslavija.
Fenomenalnu utakmicu, koju su odigrali Delibašić, Varajić, Benaček, Vučević, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić, Pešić, Bilalović i Zrno stariji zaljubljenici u košarku i danas pamte, a veselje koje je vladalo tih dana se također ne zaboravlja.
Veliki trener Tanjević je odmah nakon meča kazao da mu je to najdraži trenutak u životu i da je kao trener već tada postigao sve. Na putu do tog finalnog meča košarkaši Bosne su odigrali šesnaest utakmica u Kupu šampiona. U predtakmičenju tadašnji prvak Jugoslavije je uvjerljivo osigurao prvo mjesto. U finalnoj grupi Bosna je izgubila tri utakmice. U Tel Avivu, Vareseu i Madridu, ali su izborili superfinale i stigli na krov Evrope.
Bosna je na taj način izgradila ime u Evropi, a Studenti su tih godina igrali srcem, što je bila i glavna prevaga u meču sa Emersonom. Priča o Bosni je istinska bajka koja se prenosi sa generacije na generaciju.
