Specijal / Labuđi pjev Claudija Ranierija i otimanje pobjede iz čeljusti poraza
Iza njega ostale su 42 godine provedene u fudbalu u kojima nikada nije osjetio slast osvajanja zvučnijeg trofeja od onih za osvajanje drugih i trećih liga te evropskog Super kupa i Kupa Italije. U tom trenutku, na nekih 30 metara ispred njega, tik pored aut-linije stajao je okićeni trofej Premiershipa koji će, nakon 90 minuta utakmice između Leicestera i Evertona, Ranieri podići uvis. Bit će mu to prvi trofej nacionalnog prvaka neke zemlje i njegov prvi takmičarski meč u koji ulazi kao šampion i u kojem je rezultat sasvim nebitan, jer titula je svakako osigurana.
Bajke su opipljive
Odavanje počasti nakon jedne od najvećih sportskih priča zaslužuju svi sudionici. Od ekonoma što osmijehom oraspoloži igrače, prijatne žene sa recepcije, dječaka što donose lopte, do Westleya Morgana, N'Golo Kantea, Jamiea Vardyja i Riyada Mahreza. Naklon zalužuje cijeli grad, cijeli klub koji je prvi put u svojoj 132-godišnjoj historiji osvojio Premiership. Ali, ako bi svi oni morali zaigrati "ruski rulet" u kojem će na kraju preživjeti samo jedna duša, onda bismo se svi molili za Claudija Ranierija.
Gledao je ovaj svijet klubove u različitim sportovima koji dođu niotkuda i sjednu na mjesto rezervisano za "deblji džep", "imućniju historiju ili tradiciju", "dečke sa više utakmica u nogama". Primjere možete pronaći u Kaiserslauternu 1998. godine, Nottingham Forrestu krajem 70-ih godina ili Grčkoj s Eura 2004. Arhivi su zabilježili i sportiste koji su preko trnja i kamenja u poznim godinama sjeli na Olimp i ostali gore. Jedan takav je bivši teniser Goran Ivanišević koji je kao 121. igrač svijeta sa 30 godina na ramenima 2001. godine osvojio Wimbledon, svoj prvi i jedini Grand Slam u karijeri.
Ali, nikada prije nismo vidjeli da čovjek sijede kose, nakon desetaka teških udaraca i padova u posljednjoj rundi i na ciljnoj ravnini, u "sudijskoj nadoknadi" života osvoji svoju prvu titulu nacionalnog prvaka i u isto vrijeme bude režiser najveće priče modernog sporta.
Toliko godina čekanja i na kraju osvajanje prve titule na neviđen način i sa šansama 1:5000, u režiji nekog drugog čovjeka svijet ranije nije vidio i vjerovatno više nikada neće ni vidjeti. Historija Ladbrokesa, jedne od vodećih kladionica, nikada nije zabilježila osobu ili tim koji je sa manjim šansama na kraju zauzeo tron. A manju kvotu imala je pretpostavka da je legendarni Elvis živ ili da će Kim Kardashian postati predsjednica Sjedinjenih Američkih Država. Šanse za to dvoje bile su 1:2000.
Bajke više nisu "na drugom spratu" Tu su. Opipljive i moguće. Istina, rijetke, ali zato i vrijede puno. Ne bi ni zlato bilo zlato da se od njega prave trotoari.
Zbog svega toga, od svih detalja koji su nam mogli zaokupiti misli tokom Boccelijeve izvedbe, nekako je najveću pažnju privlačio Ranierijev pogled. Kada bi samo jednog dana kazao o čemu je tada razmišljao...
Možda se bavio alternativnom historijom koja je nerijetko intrigantna. Zabavimo li se njome u slučaju Ranierija, i mi bismo se pitali: "Dobro, pa gdje je zapinjalo?". Gdje je zapelo sa onom Fiorentinom koju je 1994. godine vratio u Seriju A i za tri godine doveo do polufinala Kupa pobjednika kupova i zašto je tu bio kraj. Klub je kasnije na njegovim temeljima igrao Ligu prvaka. Šta se desilo kasnije sa Juventusom u kojem je namjeravao donijeti titulu netom poslije povratka tog kluba u Serie A 2007. godine, kao što je u Rim namjeravao vratiti Rominu titulu prvaka Italije nakon devet godina posta? Ili sa Monacom kada je pokušao zaustaviti PSG? I sa Juventusom i sa Romom i sa Monacom bio je - drugi. Kao selektor Grčke doživio je krah obilježen porazom od Farskih Ostrva. Kratke epizode u Napoliju, Atletico Madridu, Valenciji, ne treba posebno ni opisivati. U ta tri kluba dolazio je nakon što su oni friško osvajali titule i počinjali spavati, a on ih nije uspio probuditi. Doduše, greška bi bila prešutjeti da je na mnogo mjesta napravio pomak, ali ovdje govorimo o odličjima. Tu bi obično "izvisio".
To je morao biti Stamford Bridge
Do Leicestera, svaki dio Ranierijeve biografije za sobom povlači pitanja "šta bi bilo kad bi bilo", ali posebno je privlačan dio proveden u Chelseaju od 2000. do 2004. godine. Teško je a ne pretpostaviti da je Italijan sa Plavcima mogao napraviti mnogo, jer on je u Chelsea doveo Franka Lamparda, Claudea Makelelea i projektirao Johna Terryja za kapitena. Pobjedom nad Liverpoolom u posljednjem kolu Premiershipa u sezoni 2002/03. odveo je Chelsea u Ligu prvaka, a samo noć prije tog meča protiv Liverpoola, igračima Chelseaja je poručeno: "Ako ne pobijedite, od Chelseaja možda neće biti ništa", jer klub se grcao u dugovima. Upravo je ta pobjeda i taj plasman u Ligu prvaka pomogao da klub, čije je igrače skupio i ukomponovao Ranieri, zaradi zavidne svote novca i da se - što je daleko važnije - imućni Rus Roman Abramovič lakše odluči kupiti ga te smjestiti među najveće klubove svijeta.
U svojoj jedinoj sezoni koju je proveo pod vlasništvom Abramoviča - radi se o sezoni 2003/04. - Ranieri je odveo Chelsea u polufinale Lige prvaka i do drugog mjesta u Premiershipu iza tada nepobjedivog Arsenala. Čak je Italijan kazao da je on za narednu sezonu "naručio" Petra Cecha, Arjena Robbena i Didiera Drogbu, pa time onda pretpostavka, da su trofeji u braku Ranierija i Chelseaja bili jako blizu, još više dobija na težini. No, jednostavno nije se desilo. Zamijenjen je Joseom Mourinhom.
Chelsea je od Ranijerijevog odlaska do danas osvojio po četiri puta Premiership i FA Cup, tri Capital One Cupa, dva Community Shielda te po jednom Ligu prvaka i Evropsku ligu. Od tih 15 Chelseajevih trofeja, nije dodirnuo nijedan.
Zašto toliko govorimo o vezi Chelsea-Ranieri? Zato što nas zanima jedno pitanje. Da Abramovič nikada nije mijenjao trenere i da mu je svih 15 trofeja donio Ranieri, da li bi taj uspjeh Ranierija sa Chelseajem bio veći od uspjeha sa Leicesterom? I ne baš, iako je omjer trofeja 15:1. Jer, da osvojite 15 trofeja u 12 godina sa klubom u koji Rus "pumpa" novac šanse su sasvim realne. Ali, da osvojite jednu ligašku titulu sa klubom od kojeg 15-ak ligaških klubova "pumpa" više novca i ima jači tim na papiru, šanse su male, tanke, nikakve. Šanse su 1:5000. Zato jedna takva titula vrijedi više nego buket drugih titula.
Skromni šampion
Vezu Ranieri-Chelsea spominjemo i zato što je upravo Chelsea, kao branilac titule Premiershipa, remijem sa Tottenhamom rezultatom 2:2 na Stamford Bridgeu osigurao Leicesteru naslov. Spominjemo i zato što je Leicester posljednju utakmicu seone odigrao upravo protiv očajnog Chelseaja na Stamford Bridgeu, stadionu koji je ustao na noge Claudiju Ranieriju i srdačnim ovacijama poručio: "Sad smo kvit, majstore." I bilo je 1:1.
Kada mu je na tom stadionu 2004. godine rečeno "zbogom", boljelo ga je možda više nego i jedno drugo "zbogom". Ali, sve je Ranieriju život vratio titulom sa Leicester Cityjem, klubom koji je u ovoj sezoni trebao ispasti ili jedva opstati, a on u septembru 2015. godine vratiti se u Rim nakon još jednog otkaza u karijeri.
Ta titula je najveća prekretnica u njegovom životu. To je ona prekretnica do koje je vaš život bio, namijenjen, ali nikad raspakovan, par dječijih cipelica. A Ranieri dobro zna kako je to. Od te prekretnice, njegov život je jednosmjerna karta za put u najveće legende.
Pripremite kape ako neko najavi da će uskoro proći 64-godišnji Claudio Ranieri i skinite ih dok bude prolazio. Jer, zbog njega vam jednog dana može pasti na pamet da ne odustanete iako ste umorni od padova.
U vrijeme kada je imao mikroskopske šanse, kada je govorio da mu je cilj osvojiti 40 bodova, u zemlji gdje su ga bez rezerve ismijavali tokom njegovog boravka u Chelseaju i nakon njegovog imenovanja na trenersko mjesto Leicestera, Ranieri je sa navršene 64 godine osvojio svoju jedinu titulu nacionalnog prvaka. Kako je to čuveni Mario Puzo napisao za advokata Berta Fieldsa u posveti za knjigu “Familija", isto možemo reći i za Ranierija - "uzeo je pobjedu iz čeljusti poraza".
Otpjevao je "labuđi pjev" - labud najljepše zapjeva pred smrt - napravio neviđenu priču, zadivio svijet, i učinio ono važnije od svega – ostavio nadu da svi imamo dane do kojih je život brojao padove i od kojih će život dijeliti blagdanske poklone.
Zapravo, ima nešto još važnije. Možda i najvažnije. Kada ga je Gary Lineker nakon pobjede nad Evertonom, onog dana kada je Leicesteru dodijeljen pehar, upitao da li je ovo najbolji dan njegove karijere, Ranieri nije rekao da jeste. Nije rekao? Nije, već se sjetio Cagliarija kojeg je iz treće lige uveo u Seriju A. "Ovo je jedan od najboljih. Ali, Gary ja sam počeo sa amaterima. Kasnije sam Cagliari iz treće lige uveo u Seriju A. Da nije bilo toga, ne bih došao ovdje", rekao je skromni Ranieri.
Da, veliki ljudi cijene male stvari. Uz to, kad koračaju prema najljepšim vrhovima, koračaju skromno. I tu skromnost čuvaju i onda kada ih veličaju oni koji su ih nekoć ismijavali. Možda je to najvažnije od svega što je Ranieri ostavio.
