Nudžejma Softić: Blizu je vrijeme kad nas neće gledati kroz hidžab već kroz rezultate
Pored poslovnih obaveza koje Nudžejma ima na Al Jazeeri Balkans gdje je zaposlena kao lektorica, njena velika ljubav je trčanje kojim se počela baviti rekreativno u martu prošle godine. Na početku našeg razgovora nam je kazala da su se mnoge stvari u njenom životu počele mijenjati vrlo brzo. Trčanje nije naročito voljela, a njen prvenstveni cilj bio je smršati.
"Mislila sam da ću se treninzima Škole trčanja Klix pridruživati samo onda kad budem u prilici uklopiti ih u ostale obaveze. Međutim, nedugo nakon toga usisala me čitava atmosfera koja je vladala u udruženju NGO Marathon, potpuno sam presložila prioritete i sva ostala interesovanja u životu te ih podredila obavezama prema treninzima i Udruženju. I dalje su u fokusu ostali porodica i posao, a sve ostalo uklapam između treninga", kazala nam je 28-godišnja zaljubljenica u trčanje.
Kada je istrčala 42 kilometra na Bečkom maratonu, postala je i prva pokrivena žena u Evropi koja je to učinila. Istakla je da zbog hidžaba nikada nije imala problem. Trči s hidžabom, pliva u burkiniju i sretna je.
"Probleme zbog hidžaba su povremeno imali neki ljudi oko mene, ali ih je sve manje, što njihovom što mojom voljom. Ponekad otežava treninge u smislu da mi je mnogo toplije nego drugim trkačima, ali mi je to uvijek bila samo dodatna motivacija i nisam htjela da me to spriječi u ostvarenju ciljeva. Koliko želim pokazati da hidžab nije prepreka, toliko se radujem vremenu kad nas više niko neće gledati kroz hidžab, već kroz ono što postignemo i naše rezultate. Olimpijke s hidžabom zasigurno utječu na promjenu svijesti i vjerujem da je to vrijeme vrlo blizu", kazala je Nudžejma Softić u razgovoru za Klix.ba.
Kako je zavoljela trčanje
Spontano se proširio krug prijatelja trkača, tako da se uglavnom kreće među ljudima s kojima dijeli interesovanja, s kojima putuje i s kojima se razumije. Sve je utjecalo na to da trčanje kao sport mnogo zavoli. Ostvarila je primarni cilj, višak kilograma je nestao, a trčanje je potaklo i na druge sportske aktivnosti.
"Uz trčanje i ljude koje vežem za njega postala sam mnogo samosvjesnija, naučila postaviti cilj i raditi na njemu, naučila da mogu i trebam biti ambiciozna i da se svaki cilj može ispuniti ako to dovoljno jako želimo i ako smo dovoljno disciplinovani da to izvedemo do kraja. To je ono što me u cijeloj ovoj priči čini sretnom i u ovom momentu svoj život i ne mogu zamisliti u nekom drugačijem obliku. Istina je da veći ciljevi zahtijevaju i veću predanost pa mi nekad zafali vremena za porodicu i prijatelje koji nisu trkači, ali sam im zahvalna što me razumiju i podržavaju u ovome što radim. Istovremeno me raduje što se mnogi od njih priključuju krugu trkača, potaknuti pozitivom kojom smo okruženi i koja je zaista zarazna", ispričala je naša sagovornica.
Od rekreacije do maratona
Njena prva zvanična trka bio je Sarajevski polumaraton 2015. godine, za koji se spremala šest mjeseci sa Školom trčanja Klix. Ozbiljnija (isključivo) rekreativna trkačica postala je nakon toga, kad je u istom mjesecu istrčala Zenički i Ljubljanski polumaraton i počela se spremati za prvi maraton i 42,2 kilometra trčanja.
"Meni je odluka o trčanju cijelog maratona bila vrlo logična, budući da konstantno imam potrebu da napredujem i težim ka boljem u svemu što radim ako vidim da mi to koliko-toliko ide od ruke. A u trčanju sam se našla, iako u startu ni ono nije bilo jednostavno. Znala sam da 'neće samo'. I maraton nije došao sam. Došao je nakon 22 sedmice intenzivnih priprema tokom zimskih dana, koje su uključivale od četiri do sedam treninga sedmično (trčanje + teretana), razne povrede, ispitivanja vlastitih granica i snage volje. Formu sam testirala na Splitskom polumaratonu, a nakon maratona istrčala sam vrlo brzo još Banjalučki i Dubrovački polumaraton. Tome bih dodala i kraće trke u Zagrebu i Novom Sadu, koje također imaju svoju čar. Što se trčanja tiče, u planu su u ovoj sezoni najprije polumaratoni, ponovo u Sarajevu i Zagrebu, a zatim puni maraton u Bejrutu, kojem se iz mnogo razloga posebno radujem. Na prvom maratonu nisam znala šta me čeka, ispitivala sam svoju spremnost i bila oprezna, htjela sam da mi to iskustvo ostane u lijepom sjećanju, jer je drugi put kasno za prvi utisak", prisjetila se Nudžejma dodajući da sad zna šta je čeka, da je mnogo opuštenija i da više nema tremu pred tom distancom kao što je imala u aprilu.
Sljedeći cilj je ironman takmičenje
Posebno je naglasila da ima veliku sreću da se kreće u krugu izuzetno ambicioznih i uspješnih ljudi koji to prenose i na nju. Nudžejma se priprema za prolaske kroz nove ciljeve.
"Osim naših trenera ironmana Tome i Erola, zatim naših prijatelja Nermina, Darija i Emira, koji su to takmičenje završili u zavidnom vremenu, ove sedmice u Austriji na half ironman takmičenju imamo i dvije predstavnice Neiru i Selmu, koje su moje veoma bliske prijateljice. Uz njih je zapravo i odluka o odlasku najprije na half, a zatim i full ironman bila vrlo logična. Gledajući njih i prateći njihove treninge i progres, znajući pritom da ja to mogu, odlučila sam se na taj podvig – naredne godine krenuti stopama Neire i Selme i završiti half, a za dvije godine i full ironman", istakla je svoje želje naša sagovornica.
Pojasnila nam je da to takmičenje podrazumijeva 3,8 km plivanja, 190 km vožnje bicikla i trčanje cijelog maratona u određenom vremenskom okviru bez pauza između tih disciplina, za koje je sigurna da vrijedi svake kapljice znoja, a kojih je na tom putu izuzetno puno.
"Potajno gajim nade da neću biti jedina iz BiH naredne godine koja ide na half i svaki dan čekam kad će tu odluku donijeti još neko od naših prijatelja. Lakše je trenirati u društvu, sve je lakše uz podršku. Osim toga što je potrebno izuzetno jako i mnogo trenirati, ovo je izuzetno skupa investicija, tako da će odlazak na ovo takmičenje biti čitav projekt na više nivoa. Osim trčanja, počela sam trenirati plivanje s Anjom Margetić, našom olimpijkom u Barceloni 1992. godine, koja već ima iskustva u radu s ironman takmičarima, a bicikl vozim koliko mi dozvoljava polovni bicikl koji sada imam. Kad uspijem nabaviti odgovarajući počet ću i intenzivnije treninge. Ja nekako vjerujem da ko vidi cilj nađe i način, tako da sam sigurna da će se i moji putevi otvoriti onda kad bude trebalo", kazala nam je Nudžejma.
Zanimalo nas je i kakva je ishrana jedne maratonke.
"Iskrena da budem, prije nego sam počela ovakav način života jela sam aposlutno po principu šta mi se jede to i jedem i uopće nisam pazila na ishranu. To se dobrim dijelom promijenilo u smislu da sada jedem hranu koja mi daje više energije i onu na kojoj mogu izdržati treninge i spriječiti povrede (da, pravilnom ishranom smanjuje se mogućnost povreda). Da nisam bila u društvu trkača koji su prolazili kroz sve to zajedno sa mnom, vjerovatno se to u mom životu nikad ne bi promijenilo. Uz njih sam naučila šta mi je višak, a čega trebam unositi više i zašto. Nikad ništa nisam prihvatila bez objašnjenja, tako da sad tačno znam šta i zašto jedem. Ipak, nikad sebi ne uskraćujem bilo šta ako mi je u tom trenutku to nešto izuzetan ćeif. Budući da se svim ovim sportovima bavim rekreativno, mogu sebi ponekad priuštiti takvu vrstu zadovoljstva. Recimo, slaba sam na slatkiše, koliko god da sam svjesna njihove štetnosti za organizam. To je jače od mene".
Trkači su druga porodica
Nudžejmu smo pitali i o treninzima te uslovima za trčanje i treniranje koje pruža Sarajevo. Kazala nam je da tokom priprema za polumaraton, a posebno za maraton, naučite da je Sarajevo izuzetno mali grad, gdje je zaista teško naći dovoljno prostora da istrčite dužinski trening, a da ne ponavljate određene dionice. Međutim, kad je volja jaka ni to nije problem.
"Velika aleja je sjajna za dužine, jer tamo nema saobraćaja, tako da tu najradije trčim, a za kraće treninge ipak biram Vilsonovo šetalište, Koziju ćupriju ili čak trčanje po gradu. Najbolji dio dužinskih treninga, posebno s ekipom, je druženje poslije treninga koje inače podrazumijeva neku dobru klopu i odlično raspoloženje. Na tim druženjima se planiraju zajednička putovanja, naravno kao podrška nekom na takmičenju, odnosno trci ili odlazak na određene trke, a prema tome planiramo i godišnje odmore. Trkači su druga porodica, jer vas razne situacije zbliže do te mjere da ih drugačije nikako ne možete nazvati", zaključila je Nudžejma Softić u razgovoru za Klix.ba.
