Janko, Amir i Zdenko su bili izloženi najgorim torturama, a danas mlade uče da čuvaju mir
Članovi udruženja logoraša, poginulih, te oboljeli od PTSP-a sa sve tri strane za vrijeme rata u BiH javno govore o svojim osobnim iskustvima doživljenim u ratu. Projekt ima cilj izgraditi pomirenje i povjerenje među građanima svih nacija u BiH, uz pretpostavku da izgradnja trajnog mira počinje otvaranjem iskrenog dijaloga.
Javno govorenje se održava u 30 općina uključujući Srebrenicu i Bratunac, a ovo je prvi put da se održava na nekom društvenom fakultetu. Cilj je bio da se budući javni radnici spoznaju šta znači lična priča, šta znači saslušati i razumjeti drugoga i šta znači izaći iz lične tragedije.
"Članovi udruženja bivših logoraša prošli su kroz seriju treninga kako bi znali ispričati svoju priču. To je jako važno jer trebaju prilagoditi priču publici u zavisnosti da li su to mladi ili ljudi koji su imali slična iskustva. Javno govorenje sastoji se iz priča tri govornika iz tri različite etničke skupine i sva trojica imaju iskustvo logora. Za njih ovo je dio procesa psihološkog ozdravljenja i ono što naglašavaju jeste to da su kroz cijeli proces postali prijatelji", ispričala je Renata Dlouhi – Kastelic, službenik za komunikacije CRS-a (Catholic Relief Services).
Svoje priče su iznijeli Zdenko Šupuković, Amir Omerspahić i Janko Samouković a nakon izlaganja uslijedila je interakcija sa oko 50 prisutnih studenata i građana u vidu razgovora o iskustvima izlagača.
Zdenko je 1992. godine mobilisan u Hrvatsko vijeće odbrane koje je sve do 1993. godine zajedno sa Armijom RBiH branila Maglaj. Ipak, nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba stvari se mijenjaju i Zdenko zajedno sa svojim saborcima odlučuje da se nakon kraćeg sukoba preda Armiji. On je potom zarobljen i odveden u podrum zgrade MUP-a gdje je proveo vrijeme sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine. Zdenko je bio prisiljen da kopa rovove te da tokom prisilnog rada prima udarce i biva psihički maltretiran.
"Moj motiv jeste da pokušam da kroz svoja loša iskustva prenesem pozitivnu poruku. Dvadeset godina nakon rata postoji potreba za ovakvim pričama jer živimo u podijeljenom društvu, a mladima pokazujem kako ne bi trebali da se boje drugačijeg već da donose vlastiti sud. U proteklom ratu ne možemo suditi narode jer svaki zločin ima ime i prezime. Mir je kao zdravlje, ne znaš ga cijeniti dok ga ne izgubiš", kazao je Šupuković.
Amir je rođen u Han Pijesku gdje je sa svojih 17 godina dočekao rat i granatiranje. On je prepričao kako je do septembra 1992. godine zajedno sa svojim sugrađanima boravio u šumama i pećinama gdje se sakrivao. Tada je našao put do Žepe koju napušta nakon pada i prelazi Drinu gdje ga na teritoriji Srbije hapsi Jugoslovenska armija. Završio je u logoru Šljivovica gdje mu je slomljena ruka i gdje je uz maltretiranje morao da boravi u prostoriji sa higijenom i hranom na vrlo niskom nivou. Lom je prerastao u gangrenu, a Amir priča kako mu je ruku i vjerovatno život spasio doktor srpske nacionalnosti kojem je i dan danas zahvalan. Iz logora je izašao u januaru 1996. godine.
"Da se ne bi desilo to što se nama desilo poručujemo mladima da nemaju predrasude i da ljude ne dijele prema vjeri i naciji jer samo tako možemo izgraditi budućnost u Bosni i Hercegovini. Svaki dan u logoru bila je priča za sebe, mi imamo volju da to prenesemo i kada vidimo da su nas mladi shvatili onda me to ispuni radošću", rekao je Omerspahić.
Janko je rođen i odrastao u Pazariću gdje je na kraju i zarobljen od strane TOBiH koja ga je 1992. godine odvela u jednu školu gdje je zadržan tri dana zajedno sa 50 drugih ljudi. Janko kaže da je tada sa svojih 23 godine po prvi put u životu osjetio strah. Potom je odveden u Silos u Tarčinu gdje je ostao 35 dana nakon čega je razmijenjen. Pored fizičkog i psihičkog maltretiranja, Janko je trpio izgladnjivanje jer je dnevno jeo sam krišku hljeba i oko tri kašike njemu i dan danas nepoznate tekućine. Nažalost, njegov dvije godine mlađi rođak tamo je ostao da bi na kraju bio i ubijen.
"Mi koji pričamo mi smo ovdje slučajno – radionica za pomoć nama vremenom se pretvorila u sposobnost pričanja. Mislim da je najbitnije pričati mladima iz našeg ugla jer danas gdje god pogledate vidite jezik mržnje, a mi svoju priču pričamo iz drugog aspekta. Mi i pored onoga šta smo preživjeli ne mrzimo cijeli jedan narod i mi se ograničavamo na to da su zlo uradili pojedinci. Cijelo iskustvo od mene nije napravilo monstruma, naprotiv – postao sam bolji čovjek", rekao je Samouković.
