Poskupljenje od samo 20 KM donijelo bi kvalitetnije jelovnike u vrtićima
"Bez obzira na to što stručnjaci širom svijeta upozoravaju na škodljivost prerađenih proizvoda za zdravlje čovjeka, a pogotovo djeteta u razvoju, paštete i salame svakodnevno se mogu naći na trpezama, ne samo vrtića i škola, već i naših domova. Ne mogu da se ne zapitam za razloge takvog odabira. Da li je to nedostatak znanja o sadržaju takvih namirnica i njihovim efektima na naše zdravlje, ili se radi o tome da ne želimo razmišljati o zdravstvenim aspektima proizvoda dok god on zadovoljava naše čulne potrebe? Ili su, možda, vrtići, ali i neki roditelji, natjerani na takav izbor, jer si ništa drugo za taj novac ne mogu priuštiti?
Da budemo načisto, prerađene namirnice, kao što je pašteta, djetetu ne donose baš ništa dobro. One sadrže pretjerane količine soli, začina i aditiva za dječje bubrege i krvne žile. A ti sastojci dovode do nastanka upravo onih bolesti od kojih boluje naša populacija. Mesni sadržaj varira: skupljim proizvodima vodeći proizvođači na tržištu zasigurno pokušavaju održati kvalitet trudeći se da osiguraju visok sadržaj ‘pravoga’ mesa. No, svi ostali, manje skupi proizvodi iz ove kategorije bogati su mesnim otpadom. Tu su prije svega mljevene žlijezde koje sadrže hormone životinja, a koji mogu poremetiti pravilan rast i razvoj djeteta, rezultiravši nerijetko hormonalnim poremećajima u pubertetu i kasnijem životu.
Vrtići su, ograničeni zakonom o javnim nabavkama, prisiljeni izabrati najjeftinijeg ponuđača u kategoriji, što upravo rezultira nabavkom paštete čiji sadržaj ne zna ni sam distrubuter, a kamo li konzument.
Ko je pogriješio u navedenom slučaju pojave paštete sa svinjskim mesom na trpezama vrtića i ko je kriv, više nije ni važno. Ono što je važno je da nepostojanje standarda dječije ishrane u vrtićima omogućava da djecu hranimo namirnicama s dna proizvodne ljestvice i da nam jedini faktor odabira bude samo, i samo - cijena.
Usvajanje standarda ishane djece u institucijama potaklo bi domaće proizvođače hrane da svoju ponudu adaptiraju u skladu sa zahtjevima ovih velikih kupaca – vrtića i škola. A naručiocu bi omogućilo da posjeti fabriku i uvjeri se u način proizvodnje i skladištenja, što je u ovom slučaju bilo nemoguće, budući da proizvodi stižu iz susjedne zemlje.
Za samo dodatnih 20 KM mjesečno po djetetu, koliko bi trebalo dodatno izdvojiti za mjesečnu ishranu djeteta u vrtiću, mogao bi biti formiran sasvim prihvatljiv jelovnik, koji bi svakodnevno sadržao voće i povrće, svježe mlijeko i cjelovite žitarice, pored preporučenih količina ribe, mesa i mahunarki.
O ovom pitanju odlučuju upravo oni koji bi trebali biti najviše zainteresirani za zdravlje djece: roditelji i vlasti. Ne moram objašnjavati zašto roditelji, no svakako trebam reći da se prema procjenama UNICEF-a za svaku KM uloženu u dijete, sedam KM vrati društvu! Dakle, investicija u zdravlje nacije sedmerostruko se vraća. Pa šta onda čekamo?"