Šta donosi elektorski sistem u kontekstu rješenja presude "Sejdić i Finci"

Kad su u pitanju moguća rješenja za Predsjedništvo, trenutno djeluje kao da će izbor članova Predsjedništva morati biti simetričan, što je pozitivan znak. Da ilustrujemo zašto: ako zamislimo situaciju u kojoj bi član predsjedništva iz Republike Srpske bio biran direktno, a iz Federacije BiH indirektno, to jest preko parlamenta, to znači da bismo već početkom novembra 2014. imali jednog člana Predsjedništva - onog iz Republike Srpske. Drugu dvojicu bismo morali "čekati" do formiranja vladajuće koalicije u Federaciji BiH, što je proces koji, kao što svi znamo, zna potrajati. Da li bismo onda imali situaciju da Predsjedništvo bude sastavljeno od jednog člana iz RS, izabranog 2014. i dvojice iz FBiH, izabranih 2010, ili bi direktno izabranom članu iz RS bilo uskraćeno pravo da preuzme funkciju dok druga dva ne budu delegirana, ne možemo znati. No, u oba slučaja legitimitet ove institucije bio bi ozbiljno narušen.

Simetrično rješenje ima dvije moguće varijante – indirektan ili direktan izbor članova Predsjedništva. Kako sada stvari stoje, direktan izbor je vjerovatnija opcija, opet iz razloga što je indirektan izbor opcija koju odbija SNSD. Kada govorimo o direktnom izboru, tu zapravo imamo i najveću novost u cijeloj priči, to jest novi prijedlog, koji se nedavno neočekivano našao na stolu – prijedlog izbora Predsjedništva BiH po elektorskom modelu. Elektorski sistem – mirenje etničkog i građanskog Prvo pitanje koje se ovdje postavlja jeste - zašto je elektorski model uopće predložen? Pa, vjerovatno zato jer su svi ostali prijedlozi daleko od bilo kakve mogućnosti da budu prihvaćeni. Ukoliko bi bila birana tri člana Predsjedništva bez etničkog predznaka, onda bismo ponovo imali situaciju da se konstitutivni narodi boje jedni drugih ili pak, što je mnogo opravdaniji strah, tzv. "Ostalih". Četvrti član očito nije čak ni u mislima trenutnih političkih elita. Sa druge strane, rješenje kojim bi se stavio neki "etnički" predznak pred glas građanina/ke, jednostavno ne prolazi dobro u javnosti i zna uzdrmati čak i vrhove partija (kao što smo vidjeli u slučaju HDZ-SDP sporazuma). Elektorski model se stoga nameće kao solomonsko rješenje, koje bi omogućilo i da odluka u predmetu "Sejdić i Finci" bude ispoštovana, ali i da stranke podijele biračko tijelo na njima zadovoljavajući način, bez utjecaja na vrijednost glasa pojedinaca/ki.

Prema elektorskom modelu, član Predsjedništva se ne bi birao direktno glasovima građana/ki, nego bi glasovi iz određene teritorijalne jedinice donosili određeni broj elektora, koji bi na kraju "birali" članove Predsjedništva. Elektorski model je postojao još u Rimskom carstvu, kada su tzv. "princeps elektori" birali kralja Rimskog carstva. Danas je, među desetak država koje ga imaju, elektorski sistem izbora predsjednika i potpredsjednika SAD-a zasigurno najpoznatiji.

Do sada se u javnosti pojavilo više različitih interpretacija ovog prijedloga, uključujući i one koje se jednostavno ne mogu shvatiti ozbiljno. Jedna od njih, recimo, najavljuje da će kantoni biti elektori sa po jednim elektorskim glasom. To bi uspostavilo potpunu nejednakost glasa (u Kantonu Sarajevo je 2010. glasalo 200 hiljada ljudi, a u Posavskom kantonu manje od 20, što znači da bi jedan glas iz Kantona Sarajevo vrijedio bar 10 puta manje nego glas iz Posavskog kantona), a ne bi bilo osigurano simetrično rješenje za provođenje izbora u Republici Srpskoj.

Nasuprot tome, rješenje koje djeluje najvjerovatnije oslonilo bi se na postojeće izborne jedinice za izbor državnog ili entitetskih parlamenata, koje bi postale osnov za biranje elektora. Ove jedinice već imaju jasnu strukturu unutar izbornog procesa, kao i broj direktnih mandata koje daju u parlamente. Ovi mandati bi trebali imati jednaku vrijednost glasa za svakog poslanika i kao takvi bi mogli biti baza za određivanje broja elektora iz svake pojedinačne jedinice.

Ko bi pobijedio na prošlim izborima

Iz izbornih jedinica za državni nivo, kojih je 5 u Federaciji i 3 u Republici Srpskoj, direktno se bira ukupno 30 poslanika u Parlament BiH (21 iz FBiH i 9 iz RS). Međutim, ove jedinice su prevelike da bi se zadovoljili svi partijski interesi, prije svega što preciznije "dijeljenje glasa" prema etničkim kriterijima. Zato je najvjerovatnija pretpostavka da će se ovaj model graditi na izbornim jedinicama za entitetske parlamente.

Na entitetskom nivou postoji 12 izbornih jedinica u Federaciji BiH i 6 u Republici Srpskoj. Ove izborne jedinice daju ukupno 135 direktnih mandata, od čega 73 u Federaciji BiH i 62 u Republici Srpskoj. U Republici Srpskoj ovakav model vjerovatno neće naći protivnike, jer suštinski ne mijenja izborne mogućnosti partija, budući da će skoro sigurno osoba sa najvećim brojem glasova biti izabrana. U Federaciji, pak, ovo otvara različite mogućnosti za spekulaciju.

Da bi se procijenili mogući rezultati izbora u Federaciji, mora se poći od dvije pretpostavke o konačnom rješenju. U prvoj opciji, članovi Predsjedništva postale bi dvije osobe koje bi osvojile najviše elektorskih glasova, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U drugoj opciji, dva člana Predsjedništva ne bi mogla biti iz istog konstitutivnog naroda, odnosno iz reda "Ostalih". Ukoliko bi broj elektora bio isti kao broj direktnih mandata koji se sada biraju iz ovih jedinica, a pobjednik nosio sve elektorske glasove, pogledajmo kakva je perspektiva osvajanja elektorskih glasova iz "etničke" perspektive. Kandidati koji bi očekivali podršku iz "većinskih hvatskih područja" bi to mogli tražiti u izbornim jedinicama 410 i 412, koje bi davale po 3 elektora, te potencijalno iz jedinice 409 koja bi davala 8 elektora. Ove jedinice odgovaraju teritoriji Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog i Livanjskog kantona. Mješovite jedinice bi bile 408 sa 9 elektora i 402 sa 5 elektora. Ostatak bi nosio 45 elektora. Ovakav raspored otvara mogućnosti za različite rezultate, predizborne koalicije i teritorijalno usmjeravanje predizbornih kampanja.

Ako ovaj princip primijenimo na protekle izbore dobit ćemo zanimljive rezultate. Na izborima 2010. godine Željko Komšić bi pobijedio u svim izbornim jedinicama, osim u tri jedinice u kojima bi pobijedila Borjana Krišto. Željko Komšić bi u tom slučaju imao glasove 59, a Borjana Krišto glasove 14 elektora. No, s obzirom na to da su se oboje izjasnili kao kandidati/kinje iz reda hrvatskog naroda, postavlja se pitanje kako bi, u ovom slučaju, bio izabran drugi član Predsjedništva iz Federacije BiH, koji bi morao biti iz reda nekog drugog naroda, ili "Ostalih". Bakir Izetbegović bi imao najviše pojedinačnih glasova, ali i dalje ne bi imao nijedan elektorski. To znači da ovakav sistem ne bi mogao promijeniti izborni rezultat Željka Komšića, ali se postavlja pitanje da li bi drugi član Predsjedništva bio Bakir Izetbegović - ovo je situacija koja bi se morala riješiti dodatnom razradom elektorskog modela. S druge strane, da je Željko Komšić imao mogućnost da se izjasni kao "Ostali", Predsjedništvo BiH bi možda dobilo prvu ženu u historiji - Borjanu Krišto. Ako bi se elektorski model primijenio na izbore iz 2006., u Predsjedništvo bi bili izabrani Haris Silajdžić i Ivo Miro Jović, iako je bio tek četvrti po broju osvojenih glasova na izborima. Ovo pokazuje kako bi rezultati izbora, koji bi izlazili iz ovakvog modela, veoma zavisili od trenutne političke dinamike u pojedinim regijama, broja kandidata, njihove etničke deklaracije i drugih faktora te bi zapravo izborna trka bila mnogo neizvjesnija.

Bliže Americi

Ali ono što i dalje zabrinjava jeste mogućnost da ovakav sistem bude manipulisan dodavanjem određenog broja elektora na svaku izbornu jedinicu, kako bi se povećala "vrijednost glasa" u izbornim jedinicama koje imaju manje stanovnika. Nejednakost glasa postoji i u ovom trenutku - na izborima 2010. godine je za jedno poslaničko mjesto iz jedinice 412 (Kanton 10) trebalo 9.700 glasova, iz jedinice 410 (Zapadno-hercegovački kanton) 11.600 glasova, dok je poslaničko mjesto iz jedinice 404 (Tuzla i okolne općine) ili 407 (dio Sarajeva i Goražde) vrijedilo preko 18.500 glasova. No, u ovom slučaju je to rezultat nepoštivanja odrebi Izbornog zakona od Parlamenta FBiH, a u slučaju ovakvog elektorskog sistema radilo bi se o uvođenju nejednakosti kao zakonskog principa.

Ovakav bi se model eventualno mogao argumentirati time da sličan princip postoji i u SAD-u, gdje svaka država dobija po dva dodatna elektora, koji joj pripadaju na osnovu toga što ima dva senatora u Senatu. No, države u SAD-u predstavljaju sastavne administrativno-teritorijalne jedinice i kao takve su nosioci dijela državnog suvereniteta, što kod izbornih jedinica u BiH nije slučaj, te bi ovakav pristup bilo teško opravdati bilo kakvim demokratskim argumentima.

Ostaje da se vidi da li je elektorski sistem to što će konačno pomiriti građanski i etnički koncept u BiH, bar na neko vrijeme, kao i da li su partije na vlasti spremne da nađu rješenje koje će poštovati principe demokratije i nediskriminacije. Uglavnom, može se desiti da u narednom periodu budemo malo "bliže" Americi, bar po izbornom sistemu. Da li će to probuditi i nekog Obamu među nama, to već ne spada u domen objektivne analize.