Julijana Matanović kaže da „ako kći nema oca, onda ima puninu i previše majke, pa obje knjige treba čitati zajedno i u kontekstu“.
"Naime, cijela knjiga je polazila od rečenica moje kćeri. Ja nisam bila pedantna majka koja je pisala dnevnik, nego sam pamtila njene rečenice, u jednom trenutku mi se učinilo da smo mi stariji dužni zabilježiti rečenice mlađih i da ne učimo samo mi njih, već da oni uče i nas. Magdalena je znala puno puta reći neke lijepe rečenice, primjerice kada je imala četiri godine. Vjerojatno je prislušivala neki ženski razgovor i rekla je 'ne brini mama sašit ću ti haljinu od brusnica i mraka',“ kazala je Matanović.
Julijanin suprug Ivo Živković, nekadašnji potpredsjednik Nove hrvatske inicijative, predsjednik Foruma parlamentaraca BiH i zastupnik u Skupštini Posavske županije, preminuo je prije nekoliko godina te je tu obiteljsku tugu i tragediju majka morala objasniti svojoj kćeri na način koji će biti najbezbolniji. Taj brižni majčinski angažman i briga oko kćeri koja je ostala bez oca, u ovom slučaju, polučilo je i književno djelo koje može zaboljeti dirljivim prenošenjem dječije iskrenosti.
"Jednom smo nas dvije išle sa groba njenog oca, koji je pokopan u Orašju i, nakon što su nam pregledali putovnice na granici, Magdalena me je upitala: 'Mama, znači li to da je Bosna zemlja koja je ostala na nebu'. Čini mi se da je pogodila pravu situaciju Bosne i da bi njenu rečenicu trebali citirati mnogi bosanski političari“, dirljivo je rekla Julijana Matanović u razgovoru za agenciju Anadolija.
Životni put Julijane Matanović je nemalo intrigantan i kreće iz rodnog Gradačca, preko Slavonije pa do Zagreba.
"Došla sam u Zagreb postratne 93', na nekih deset godina da ovdje proživim najbolji dio svoje ženske biografije. U Slavoniju sam došla sa tri godine iz ponosnog sjevernobosanskog gradića Gradačca. U njemu se, u moje djetinje pamćenje i u žile, ulila ta priča o Husein-begu Gradašćeviću. Kako sam ja odrasla izvan obitelji svojih bioloških roditelja, kod očeve sestre u Slavoniji, često sam se pitala tko je meni pričao neke bajke. Kada sam devedesetih prijavila doktorat na temu hrvatski povijesni roman, ja sam se pitala tko je kriv za tu veliku temu i tako mi je palo na pamet da kao žena istražujem taj herojski žanr. Vrtila sam priču i shvatila da je sve u stanicama našeg djetinjeg pamćenja i onda sam došla do Gradačca i Gradaščevića kule i sjetila se svoga oca Ilije. On je uvijek pio kavu, a uz nju podosta i rakijice. Kao djevojčicu uvijek bi me pitao isto pitanje: 'I, kako se zove Gradaščević? I, kako se zvala njegova lijepa djevojka?' Ja bih uvijek govorilia: 'Mejra'. Negdje u stanice moga pamćenja uvukla se ta priča i onda sam si opravdala da su svi moji profesionalni putevi poslije išli upravo iz tih očevih priča“, kaže Julijana Matanović, koja sve što bi netko vidio kao identitetarni teret svojoj biografiji, vidi kao prednost.
"Sebi sam umislila da kada sam s tri godine vlakom došla u tu slavonsku provinciju, kroz škripu šinobusa, već bila određena da jednog dana pišem o tom svom Gradačcu i o onome što je ostalo iza nas. Da nemamo puknuća tih naših biografija i tih selidbi, mislim da ne bi bili pisci. Bilo bi malo pisaca da nije bilo tih naših kofera.“
Književnica je govorila i o svom pokojnom suprugu i njegovoj posvećenosti Bosni.
"Magdalenin otac je toliko bio predan toj Bosni da sam ja, ako na ikoga, bilo ljubomorna na tu 'ženu' koja se zove Bosna. On je toliko vjerovao da će ta Bosna biti ona Bosna koju mi znamo, da je to mene, ponekad, kao žensko biće, nerviralo. Ja sam željela da bude sa mnom i Magdicom, a ne da vjeruje u povratak staroj Bosni , u ono što smo nekada bili. On je preminuo 2005. godine. S njime sam se upoznala 1999. godine i on me je vratio Bosni. Sve vrijeme, kada sam kao djevojčica odgovarala na pitanje odakle sam, ja bih mucala. Kada bih rekla da sam iz Bosne, ja bih povrijedila ženu u čijem domu sam odrastala. Ona bi vjerojatno taj moj povratak Bosni shvaćala kao i njen odgajateljski poraz, jer, ako bi se ja vratila u Bosnu s ljubavlju, onda ona vjerojatno nije učinila dovoljno za moje odrastanje.“ Prijateljstvo sa franjevcima iz Kraljeve Sutjeske
Julijana Matanović je rekla da ju je pokojni Ivo vratio Andriću i Bosni.
"Nakon njegove smrti, upitali su me kako se sada osjećam i ja sam rekla jednu jako ružnu rečenicu: 'Jako sam ljuta na njega'. Novinari su se čudili tome kako mogu biti ljuta na njega. Bila sam ljuta jer mi je nekako poremetio identitet. Kada me je ponovo naučio Bosni i kada sam 'Prokletu avliju' pročitala na drugi način, onda je umro. Prije sam bila Osječanka i Slavonka, a sada više ne znam, sada se uvukla ta Bosna u mene. Za moj povratak Bosni bili su vrlo važni franjevci Srednje Bosne, pogotovo franjevci s Kraljeve Sutjeske, koji su bili moji veliki prijatelji. Magdalenino prvo zimovanje je bilo na brdašcima Kraljeve Sutjeske. Oni su me u tim fratarskim ćelijama naučili da treba gledati kroz prozor i da snijeg kroz te prozore drugačije pada, baš onako kao što pada noć nakon što su pokopali fra Petra u 'Prokletoj avliji'.“
Julijana Matanović je za agenciju Anadolija rekla da bi pristala da je se uvrsti u neki izbor ili antologiju bh. književnosti i da je to već učinjeno. Iako, smatra da su joj riječi „egzil“ i „dijaspora“ čudne.
"Nikada čovjek ne treba zanijekati dio svoje biografije jer upravo u tom košmaru, koji se tako čini, mislim da leži naša kreacija“, sugestivno je rekla književnica i pritom citirala hrvatskog povjesničara književnosti Branimira Donata, koji se jednom prilikom zabrinuto zapitao što bi bilo sa suvremenom hrvatskom književnosti kada bi iz nje izdvojili sve one koji na neki način imaju veze sa Bosnom.
