Aleksa Šantić jedan je od najpoznatijih bh. pjesnika i jedan od predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini. Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Njegova porodica nije imala velikog razumijevanja za njegov talent te je Šantić pohađao i završio trgovačku školu u Trstu, a zatim i u Ljubljani, nakon čega se vratio u svoj rodni grad.
Bio je jedan od osnivača kulturnog lista Zora te predsjednik pjevačkog društva Gusle. U tom periodu upoznao je neke od poznatih pjesnika tog doba, poput Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i drugih.
Njegovi uzori bili su Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj te Heinrich Heine, čija djela je i prevodio sa njemačkog jezika. Najbolje pjesme nastale su u periodu njegove pjesničke zrelosti, između 1905. i 1910. godine. Preminuo je 2. februara 1924. godine.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge, prikazuje pjesnika elegičnog tona i melodičnog izraza. Razvila se pod jakim utjecajem sevdalinke, tako da njegove pjesme obiluju motivima bašte pune behara, hamama i šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovni su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma "Emina", koja se danas pjeva kao sevdalinka.
O Šantićevom životu snimljena je filmska biografija "Moj brat Aleksa", u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku je komponovao sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, uz podršku okteta Collegium Artisticum.
Proganjani autor jednog od najljepših romana o Sarajevu
Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu je bio bogati industrijalac, Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane, koja se sve do kraja Drugog svjetskog rata nalazila na prostoru današnje željezničke stanice. Njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) potomak je stare mađarske plemićke porodice Mednyanszky.
Djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Čolaković je proveo uglavnom u Budimpešti. Nakon Prvog svjetskog rata sa porodicom dolazi u Sarajevo. Bio je pisac, pjesnik i prevodilac. Prevodio je sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni reditelj, korektor i urednik.
Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na bosanskom i mađarskom jeziku. U periodu do 1945. objavio je više pripovjedaka i eseja te roman "Legenda o Ali-paši" (1944.), prošao je "križni put" od Bleiburga do Zagreba. Iako je bio humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja, on od 1945., pa sve do 1965. godine, nije mogao objavljivati svoja djela, Mogao je samo prevoditi. Poznato je da je bio anonimni prevodilac djela Ervina Sinka sa mađarskog.
Bio je član Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i PEN-kluba. Roman "Legenda o Ali-paši" dobio je nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvatski roman (1943.), a za svoj prevodilački rad dobio je plaketu Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi plaketu i visoko odlikovanje predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost prvog reda (1970. godine).
Ostavio je, u rukopisu, pet romana, više pripovjedaka i pjesama. Preminuo je u Zagrebu 18. augusta 1976. godine, od posljedica srčanog udara.
