Rusi skočili iz aviona s visine od 10.500 metara, testirali novi komunikacijski sistem

Komercijalni skydiving je ograničen na visinu do nešto više od 4.000 metara, no Rusi su je više nego udvostručili. Iskočili su iz aviona Iljušin-76 na visini na kojoj obično lete komercijalni avioni, odnosno na mjestu gdje se susreću troposfera i stratosfera.

Watch l Three Russians set a world record for parachuting from the Earth’s stratosphere to the North Pole

🔸This also served as a test of a new prototype communications system for use in the #Arctic.

🔸Mikhail Korniyenko, Alexander Lynnik and Denis Yefremov hurled themselves… pic.twitter.com/u3601heMBw

— DD India (@DDIndialive) April 19, 2024

Stratosfera je drugi sloj naše atmosfere te leži na visini između 10.000 i 50.000 matara. Špijunski avioni lete na ovim visinama, no inženjeri žele razviti i komercijalne stratosferske avione. Iznad 15.000 metara visine je vrijeme stabilnije i postaje toplije u gornjem dijelu stratosfere, tako da se ovaj sloj atmosfere ponaša drugačije u odnosu na troposferu. Međutim, na većim visinama je hladnije. Na toj granici temperatura iznosi oko minus 50 stepeni, no prilikom slobodnog pada brzinom od 300 km/h se čini kao da je minus 70. Ruski trio je nosio specijalna odijela s funkcijom grijanja kako bi misija bila uspješno obavljena.

Skydiveri su se pripremali u toplotnim komorama pod pritiskom, a testni skok su izveli sa 6.000 metara. Oni su razmišljali o nošenju svemirskih odijela, no umjesto njih su izabrali fleksibilnu grijanu odjeću i masku za kisik. Prije skoka su udahnuli čisti kisik kako bi krv "očistili" od azota i tako izbjegli probleme tokom slobodnog pada. Slobodan pad na toj visini može izazvati dekompresijsku bolest. Također, azot može izazvati mjehuriće u tkivima zbog načina na koji tijelo razlaže azot i kisik na toj visini i pri pomenutoj brzini. Hemijska razgradnja se mijenja, a mjehurići azota mogu biti opasni po život. Rusi su se stoga riješili azota uobičajenom tehnikom, no ipak nisu mogli izbjeći ozebline.

Sletjeli su blizu ruske polarne baze Barneo, gdje su obavili drugi dio misije. Oni su testirali novi komunikacijski sistem tako što su napajali server generatorom na dizel te ostvarili satelitsku vezu koristeći opremu koju su prethodno ispustili na manju visinu. Riječ je o testu komunikacijskog sistema dizajniranog za Arktik, koji je još uvijek u eksperimentalnoj fazi.