U prošlosti su gotovo svi putovali lijevom stranom ceste, jer je to bila najrazumnija opcija za feudalna i nasilna društva. Budući da su većina ljudi dešnjaci, mačevaoci su se radije držali lijeve strane kako bi im desna ruka bila bliže protivniku, a korice dalje od njih kako ih ne bi povrijedile. Nadalje, dešnjaku je bilo lakše uzjahati konja s lijeve strane, dijelom i zbog mača koji se nosio s lijeve strane. Sigurnije je bilo uzjahati i sjahati konja s ruba ceste, pa se pravilo kretanja lijevom stranom samo po sebi nametnulo kao logično i praktično.
Međutim, kasnih 1700-ih godina vozači zaprežnih kola u Francuskoj i SAD-a počeli su vući poljoprivredne proizvode u velikim kolima koje je vuklo nekoliko pari konja. Ova kola nisu imala vozačko sjedište, već je vozač sjedio na lijevom zadnjem konju, tako da je mogao držati desnu ruku slobodnom za bičevanje "zaprege". Budući da je sjedio s lijeve strane, koja mu je omogućavala bolji pregled tereta, bilo je prirodno da se kočije kreću desnom stranom.
Francuska revolucija i u kretanju
U Rusiji se promet kočija odvijao desnom stranom, što je tek 1752. godine službeno potvrđeno dekretom carice Elizabete. Osim toga, Francuska revolucija 1789. dala je ogroman poticaj putovanju desnom stranom po Evropi. Činjenica je da je prije Revolucije aristokratija putovala lijevom stranom puta, tjerajući seljaštvo na desnu stranu. Zvanično pravilo kretanja desnom stranom uvedeno je u Parizu 1794. godine, manje-više paralelno sa Danskom, gdje je kretanje desnom stranom postalo obavezno godinu prije.
Kasnije su Napoleonova osvajanja proširila ovo pravilo na zemlje poput Belgije, Holandije i Luksemburga, Švicarske, Njemačke, Poljske i mnoge dijelove Španije i Italije. Države koje su pružale otpor Napoleonu zadržale su pravilo lijeve strane. Riječ je naravno o Britaniji, Austro-Ugarskoj i Portugalu. Ova evropska podjela između "lijevih" i "desnih" nacija ostat će fiksna više od 100 godina, sve do perioda iza Prvog svjetskog rata.
Britanci izvršili uticaj na kolonije
Trend među nacijama tokom godina bio je orijentisan na vožnju desnom stranom, ali Britanija je dala sve od sebe da spriječi globalnu homogenizaciju. Sa ekspanzijom putovanja i izgradnje puteva u 19. vijeku, u svakoj zemlji su doneseni saobraćajni propisi. Vožnja lijevom stranom je postala obavezna u Britaniji 1835. godine. Zemlje koje su bile dio Britanskog carstva slijedile su taj primjer. Zbog toga do danas Indija, Australija i bivše britanske kolonije u Africi voze lijevom stranom. Izuzetak od pravila je Egipat, koji je Napoleon osvojio prije nego što su došli Britanci.
Japan nikada nije bio dio Britanskog carstva, ali njihov saobraćaj takođe poštuje pravilo lijeve strane. Naime, 1872. je uvedena prva japanska željeznica, izgrađena uz tehničku pomoć Britanaca. Postepeno je izgrađena ogromna mreža željezničkih i tramvajskih pruga, a naravno svi vozovi i tramvaji kretali su se lijevom stranom. Ipak, trebalo je još pola vijeka dok 1924. godine vožnja lijevom stranom nije bila jasno zapisana u zakonu.
Neki dijelovi Kanade nastavili su voziti lijevom stranom sve do iza Drugog svjetskog rata. Teritorija koju kontrolišu Francuzi (od Kvebeka do Luizijane) kretala se desnom stranom, ali teritorija koju su okupirali Englezi (Britanska Kolumbija, New Brunswick, Nova Škotska, Ostrvo Princa Edvarda i Newfoundland) se držala lijevo. Britanska Kolumbija i atlantske provincije prešle su na desnu stranu 1920-ih, kako bi se uskladile s ostatkom Kanade i SAD-a.
Podijeljena Evropa
U Evropi su preostale zemlje, koje su praktikovale vožnju lijevom stranom, jedna po jedna prelazile na vožnju desnom stranom. Portugal je izvršio promjenu 1928. godine, a promjena se dogodila istog dana u cijeloj zemlji, uključujući i kolonije. Teritorije koje su graničile sa drugim ljevičarskim zemljama bile su izuzete. Zato su Makao (sada posebna administrativna regija Kine), Goa (danas dio Indije) i portugalska istočna Afrika (danas Mozambik) zadržali stari sistem. Istočni Timor, koji graniči sa Indonezijom, ipak je prešao na desnu stranu, ali su Indonežani pravilo lijeve strane ponovo uveli 1975. godine.
Raspad Austro-Ugarskog carstva nije izazvao nikakve promjene: Čehoslovačka, Jugoslavija i Mađarska nastavile su da voze lijevo. Austrija je sama po sebi bila iznimka. Pola zemlje je vozilo lijevom, a pola desnom stranom. Nije iznenađujuće da je linija podjele bila upravo područje pogođeno Napoleonovim osvajanjima 1805. godine.
Gibraltar je prešao na saobraćaj s pravilom desne strane kretanja 1929. godine, a Kina 1946. godine. Pošto je susjedni Hong Kong u to vrijeme bio britanska kolonija, nastavio je da se drži lijeve strane. Kada je Kina obnovila kontrolu nad gradom 1997. godine, nakon 156 godina britanske kolonijalne vladavine, usvojen je Osnovni zakon, koji je garantovao da će "način života" Hong Konga ostati nepromijenjen do 2047. godine.
Samo četiri zemlje u Evropi voze lijevom stranom
Nakon Drugog svjetskog rata, ljevičarska Švedska, osjećala je sve veći pritisak da promijeni stranu, kako bi se prilagodila ostatku kontinenta. Problem je bio u tome što su svi njihovi susjedi već vozili desnom stranom. Švedska vlada je 1955. održala referendum o uvođenju vožnje desnom stranom. Iako je većina stanovništa glasala protiv, švedski parlament je 1963. godine usvojio zakon o prelasku na vožnju desnom stranom. Nakon uspješne promjene koju je izvela Švedska, Island je takođe prihvatio ovo pravilo već sljedeće godine. U Africi, Nigerija je 1972. zamijenila strane, a Gana je učinila istu stvar dvije godine poslije.
Tokom 1960-ih, Velika Britanija je također razmišljala o promjeni, ali konzervativne sile u zemlji učinile su sve što su mogle da uguše prijedlog u korijenu. Štaviše, činjenica da bi takva promjena koštala milijarde funti nije na kraju naišla na odobravanje, pa je Britanija odustala od te ideje. Danas samo četiri evropske zemlje još uvijek voze lijevom stranom, a to su: Velika Britanija, Irska, Kipar i Malta.
Zanimljivo, ne tako davno, 7. septembra 2009. Nezavisna Država Samoa postala je treća zemlja koja je zamijenila pravilo desne strane za lijevu. Samoa je vozila desnom stranom otkako je postala njemačka kolonija početkom 20. stoljeća, iako je njome upravljao Novi Zeland nakon Prvog svjetskog rata i sve do 1962. godine. Premijer Tuilaepa Sailele Malielegaoi želio je zamijeniti strane kako bi lakše uvozili jeftine automobile s volanom na desnoj strani iz Japana, Australije i Novog Zelanda.
