Admir Čavalić: PDV bi trebalo smanjiti na 15%, ulaskom u EU BiH će izgubiti trećinu populacije
Gledajući s ekonomskog stajališta, kakva nas 2020. godina očekuje u Bosni i Hercegovini? Ukoliko ne dođe do značajnijih promjena u globalnoj ekonomiji, očekuje se nastavak stabilnog, ali ipak nedovoljnog rasta naše privrede, u intervalu od 2 do 3 posto. Vjerovatno da će doći do intenziviranja infrastrukturnih radova – ceste, pripremni radovi Bloka 7, kao i lokalni projekti, shodno činjenici da smo u izbornoj godini. Pregled opštinskih budžeta za 2020. godinu jasno pokazuje da se lokalna izvršna vlast dobro pripremila za oktobarske izbore. Po pitanju reformskih procesa moguće je da će se uraditi neka parcijalna, zvučnija reforma (poput svojevremeno izmjene Zakona o radu), međutim izglednije je da u ovoj godini neće biti značajnijih reformi.
Program zajedničkih socioekonomskih reformi ili Reformska agenda 2 je na snazi, ali sumnjam da će se pretjerano rizikovati s nekim reformskim potezima, shodno akcionim planovima. Ono što je bitno naglasiti je da se konvergencija ka EU nastavlja tj. naša ekonomija postaje izuzetno ovisna o dešavanjima u EU, tačnije gotovo 80 posto vanjskotrgovinskih aktivnosti otpada na ove zemlje, s trendom povećanja. Bilo kakav ekonomski poremećaj u Njemačkoj, Italiji, Hrvatskoj i drugim zemljama EU će imati veoma direktne i brze posljedice po privredu Bosne i Hercegovine. Vjerujem da upravo to predstavlja najveći sistemski rizik u ovoj godini uzimajući u obzir da svjedočimo godini trgovinskih sukoba SAD-a i Kine, a što se negativno odražava na Njemačku, odnosno ostatak EU. Dalje, zbog skromnog ekonomskog rasta očekuje se povećanje prosječnih nadnica, u zanemarivim iznosima, kao i manji pad nezaposlenosti. Procjena je da će budžeti na svim nivoima imati blagi rast.
Svi ističu nedovoljnu stopu ekonomskog rasta, šta bi konkretno vlasti mogle učiniti da ona dostigne željenih šest posto? Slijediti primjere zemalja Istočne Evrope – Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, ali i Baltičkih tigrova – Estonije, Litvanije i Latvije. Slovenije, svakako. Svaka od navedenih zemalja je u određenom historijskom momentu uspjela izvršiti ključne reforme vlastite ekonomije i posljedično ostvariti izuzetne stope ekonomskog rasta koje su osigurale zadovoljavajući (ostvariv) životni standard za građane. Cilj je minimizirati ekonomske, pravne i političke rizike u svrhu razvoja vlastite privrede i privlačenja stranih direktnih investicija. Za ovo ne trebamo izmišljati toplu vodu, već samo pratiti indikatore relevantnih svjetskih indeksa i kroz precizno definisan reformski paket usavršiti performanse istih. Ovdje mislim na Doing Business izvještaj, Indeks konkurentnosti, Izvještaj o ekonomskim slobodama svijeta, u vezi s kojim smo nedavno u Sarajevu organizovali poseban događaj. Sjeverna Makedonija trenutno radi nešto slično i zbog toga se u narednoj dekadi očekuje izuzetan rast ove zemlje. Dakle, formula je da, uz ceteris paribus glomaznog javnog sektora, problema u javnim poduzećima i uopšteno stranačkih intervencija u većini javnih poslova, uspijemo stvoriti stabilno, predvidljivo i funkcionalno tržište, odnosno jak privatni sektor koji će moći finansirati postojeći teret javnog. Moramo dinamizirati čitavu ekonomiju, učiniti je atraktivnom, apsolutno deregulirati u odnosu na region. To je prava suština nordijskog modela koji su razumjele i primijenile sve navedene zemlje. Ne možemo u isto vrijeme imati ogromnu državu i nerazvijen privatni sektor.
Iseljavanje je i dalje glavni društveni problem, trendovi odlaska kao da se samo pojačavaju. Koliko će ti trendovi dodatno pogoršati glavne ekonomske parametre? Trendovi odlaska će se nastaviti i u godinama pred nama i to prije svega zbog većih potreba tržišta rada Njemačke, ali svakako i EU integracija. Pravi šok će se desiti ulaskom BiH u EU - možemo očekivati gubitak oko trećine populacije shodno iskustvima Bugarske i Rumunije. U ovom trenutku ne postoji nijedan mehanizam kojim bi se trend zaustavio. Sve predloženo je u domenu populizma. Zato se sada trebamo baviti "saniranjem štete" odnosno rješavanjem posljedica odlaska. Živimo u stoljeću ljudskih resursa, što znači da svaki pojedinac dugoročno smanjuje našu granicu proizvodnih mogućnosti, odnosno potencijal GDP-a. Naravno, u kratkom roku, shodno finansijskoj pomoći dijaspore, ovo možda nije baš vidljivo, međutim, jednostavno kazano nikada ne znamo ko nam je otišao – možda bi to bio neki novi poduzenik koji bi zaposlio 5 hiljada radnika, direktno podržao 20 hiljada članova porodice, odnosno indirektno pomogao oko 100 hiljada građana.
Danas pojedinac može promijeniti tok čitave ekonomije. Kako bi se ublažile negativne posljedice odlaska, treba pripremiti okruženje za strane direktne investicije dijaspore, afirmisati dijasporu da investira te olakšati formalni finansijski tok i slično. Moramo redefinisati naš sistem obrazovanja, naročito po pitanju njegovog finansiranja, osim osnovnog, naravno, koje je ustavom definisano. Tu su svakako i pitanja uvoza radne snage, olakšavanja dobivanja dozvola za rad, kao i eventualnog ustupanja radnika među različitim poduzećima.
Uspostavu novog Vijeća ministara BiH obilježile su najave povećanja stope PDV-a. U kojem smjeru će ići ta priča u ovoj godini te kada predviđate promjene aktuelne stope? Sumnjam da će u ovoj godini doći do povećanja PDV-a, jer je riječ o krupnom zalogaju za bilo koju politiku. Ono što je potrebno navesti jeste da trenutno ne postoji nijedan ekonomski argument koji bi podržao povećanje aktuelne stope. Naprotiv, lakše je argumentovati da se smanji stopa PDV-a na 15 posto i to usljed ostvarenog i za naredne tri godine projektovanog rasta naplate po osnovu indirektnih poreza.
Kako bi se djelimično opravdao čin povećanja stope PDV-a, u javnost se ciljano uvodi priča o diferenciranim stopama. Bitno je navesti da je riječ o klasičnom spinovanju, jer u ovom trenutku nemamo nijednu ozbiljnu analizu koja ide u prilog diferencijaciji, već obrnuto, niz upozorenja UIO da bi to bilo štetno. Nekoliko je razloga navedenog – diferencirana stopa PDV-a ne nosi jasan kauzalitet u smislu smanjivanja cijena proizvoda ili usluga, stvaraju se dodatne mogućnosti za porezne manipulacije i čitav sistem postaje kompleksniji; diferencijacija je problematična i po pitanju definisanja prioritetnih dobara. U ovom trenutku je najbolje zadržati jedinstvenu stopu PDV-a od 17 posto, odnosno sačuvati sistem koji funkcioniše. Korekcije treba da se tiču tehničkih pitanja poput trenutka nastanka obaveze tj. naplate itd.
Sindikati traže povećanje minimalnih plata, spominje se čak i iznos od hiljadu KM. Kako vlast treba prići toj problematici? Pitanje minimalnih nadnica je veoma kompleksno i to navodim razumijevajući da postoje pojedinci ili sindikati u ovom slučaju koji smatraju da postoji neki čarobni štapić kojim zemlja može preko noći preskočiti standardne tokove ekonomskog razvoja i tako zaustaviti negativne trendove (odlazak pojedinaca). Uvažavajući dobre namjere, moram navesti da je prijedlog krajnje neozbiljan i da bi njegova implementacija, u ovom trenutku, vodila totalnom kolapsu BiH ekonomije. Da se razumijemo, i ja lično smatram da su nadnice niske, da je zaista dehumanizirajuće raditi za minimalce od 400 KM, međutim, ovo nije način da se pomogne tim ljudima.
Povećanjem minimalne nadnice na 1.000 KM bismo te ljude učinili apsolutno nekonkurentnim tj. nepotrebnim, te bi shodno racionalizaciji i automatizaciji radnih aktivnosti oni bili poslani na evidencije zavoda za zapošljavanje. Bilo kakvo instant vještačko povećanje cijene rada, bez rasta produktivnosti i krajnjeg outputa, podrazumijeva da su poslodavci manje spremni da zapošljavaju i da veći teret prebacuju na postojeće radnike i mašine. Naravno, ovo je teško pojmiti ako posmatramo velika poduzeća (ili još gore javni sektor), međutim takvih je najmanji broj u Bosni i Hercegovini. Nas interesuju mikro, mala i donekle srednja poduzeća. Šta to konkretno znači? Malo poduzeće od nekih 5 zaposlenih s prosječnom nadnicom od 600-700 KM. Po prijedlogu sindikata dižemo minimalac na 1.000 KM, poslodavac, shodno teoriji racionalnih očekivanja, reaguje i ostavlja 2-3 radnika s novom cijenom rada, ali i dodatnim radnim obavezama, zatim otpušta ostale ili ih stavlja u domen sive ekonomije te dugoročno povećava kapitalna ulaganja (automatizacija). Pritom rastu budžetske obaveze za nadnice budžetskih korisnika.
Šta je pravo rješenje? Pa spuštanje fiskalnog opterećenja na rad (doprinosi i porez na dohodak) – da budemo radikalni na nekih 25% bruto plate. Budžetski deficit bi se nadoknadio prihodima po osnovu indirektnih poreza shodno većoj potrošnji, ali također i privatizacijom, prije svega telekom operatera. Na kraju, po pitanju prijedloga sindikata, treba pozdraviti dobrovoljne, privatne inicijative određenih poduzeća, konkretno u Unsko-sanskom kantonu, koja su dogovorile minimalac od 1.000 KM. To ne remeti tržišne odnose, već dokazuje da se društveno odgovorno posluje u našoj zemlji.
Poslovdavci insistiraju na donošenju zakona o ustupanju radnika, sindikati su protiv, vlast kaže da aktuelni prijedlog nije u skladu s aktuelnim Zakonom o radu. Koliko je to zakonsko rješenje potrebno? Riječ je o normalnoj evropskoj pravnoj praksi koja već postoji u susjednoj Hrvatskoj. Odmah je bitno navesti da praktično neće obuhvatiti značajan dio radnika, međutim, riješit će potrebu za nedostajućom radnom snagom u određenim oblastima. Prijedlog zakona nastoji biti u skladu s postojećim zakononima koji regulišu prava radnika. Ono što je bitno navesti je da bi dati zakon naročito pomogao industrijama koje imaju snažne sezonske utjecaje. Sezona pritom determinira ustupioca i poslodavca korisnika. Izuzev amandmandskih izmjena, vidim razlog zašto biti protiv ovoga, izuzetno nužnog zakona.
Hrvatska priprema svoj ulazak u eurozonu, a Crna Gora je već odavno preuzela tu valutu. U tom kontekstu, koji benefit naša zemlja ima od vlastite valute i da li je razumno razmotriti prelazak na euro? Bosna i Hercegovina je specifična u odnosu na Hrvatsku i Crnu Goru, jer ima instituciju valutnog odbora. Ista garantira monetarnu i posljedično finansijsku, ekonomsku stabilnost zemlje. U ovom trenutku, po svim međunarodnim kriterijima, riječ je o najzdravijem dijelu domaće ekonomije. Shodno navedenom, sigurno se neće desiti crnogorski, ali niti hrvatski scenariji. Ukoliko bi BiH ušla u EU, očekujem da bi pristup eurozoni bio usporen, slično ili identično Bugarskoj koja također ima instituciju valutnog odbora. Prvo bi se pratilo ispunjavanje kriterija (kriterij iz Maastrichta tj. kriterij konvergencije), a zatim vjerovatno odugovlačili pregovori i zadržavao valutni odbor. Pritom bi za BiH zemlje eurozone, slično kao i za Bugarsku postavile posebne kriterije. Onda ide pristup Evropskom kursnom odboru (ERM II) i u konačnici prihvatanje eura. Za BiH se ne bi nešto posebno promjenilo, jer svakako nemamo na raspolaganju instrumente monetarne politike, što je dobro i što treba sačuvati od utjecaja politike.
Koliko je zaradio Usik, a koliko Fury nakon dramatične borbe u Saudijskoj Arabiji
Istražili smo: Koliko košta održavanje Octavije 2.0 TDI i 1.5 TSI do 100.000 kilometara?
