Admir Čavalić, zagovornik ekonomskog liberalizma u BiH: Živimo u državi gdje politička elita štiti interese moćnika

"Za sve bitno u životu morate pitati državu i svaki vaš uspjeh je određen državom, odnosno političkom partijom kao agentom države. Takav model organizacije društva ne može uspjeti na dugi rok, izuzev ako ste apsolutno totalitarni poput Sjeverne Koreje i Kube, ali i tu stvari idu nabolje", kaže Čavalić.

Dodaje da ekonomska teorija i praksa, tačnije historija, pokazuju da uspijevaju ona društva koja se većinski oslanjaju na privatni sektor.

"Ovdje je potrebna i mogućnost šumpeterovske kreativne destrukcije i rad inkluzivnih ekonomskih/pravnih institucija koje osiguravaju tržišni poredak. Laički, uspjeli smo kada ne budemo znali kako nam se zove predsjednik poput Švicaraca ili 589 dana normalno živimo bez vlade poput Belgijanaca", pojašnjava Čavalić.

Zanemarene najvažnije oblasti

Mišljenja je da glavna uloga BiH treba da se svodi na sigurnost ljudi, njihove slobode i imovine, ali i na efikasan pravosudni sistem.

"Nažalost, država se miješa u sve, ali zanemaruje ove dvije, najvažnije oblast. Zbog toga imate slučajeve poput nane Fate Orlović koja godinama ne može ostvariti svoje osnovno pravo na privatno vlasništvo, povratnike kojima se svakodnevno ugrožava život i imovina, radnike preduzeća Frutex iz Čelića koji su 13 godina u stečajnom postupku, ili rekordnih 179 dana za dobivanje građevinske dozvole odnosno 37 dana za pokretanje biznisa, shodno Doing Business izvještaju Svjetske banke", navodi sagovornik portala Klix.ba.

Kada je u pitanju ekonomski sistem u kojem žive bh. građani, Čavalić kaže da ovo nije tržišni ekonomski sistem jer isti podrazumijeva da ne postoje nedodirljive elite, odnosno da nema onih koji svoje tržišne pozicije čuvaju po nekoliko decenija.

Ističe da je pravi tržišni sistem onaj koji svakodnevno propituje ostvarene tržišne pozicije što konkretno znači da milioner može postati prosjak, a prosjak milionerom.

"Razumljivo je onda zašto milioner u jednom trenutku postaje protivnik tržišta i pobornik države. Država je tu da čuva status quo i da štiti prirodne tržišne i vještačke državne pozicije. Zbog toga će se kod nas tržišnim reformama, sada konkretno Reformskoj agendi, protiviti upravo oni koji čuvaju svoje pozicije, bez pretjerane želje da im se konkuriše", objašnjava Čavalić.

Ovakav sistem se zove krnjim ili burazerskim/ortačkim kapitalizmom i definiše se kao sistem gdje politička elita pomoću države kao monopola sile, čuva vlastite pozicije i štiti interese određenih moćnika.

"Naš problem je što bilo koji reformator, da li u vidu nove političke partije, ili revolucionara sa ulice, ne želi mijenjati sistem, već samo elite na vrhu, odnosno sebe vidi kao pravu elitu koja treba da koristi državu kako bi shodno vlastitim ubjeđenjima upravljao građanima. Prava reforma je ona koje ne mijenja ljude na vrhu, već smanjuje moć vrha da se miješa u živote običnih građana. Takvu je teško postići jer niko ne želi manje moći, te mi je upravo zbog toga interesantna Reformska agenda kao izvana iniciran projekat kojim se želi ograničiti moć države", nastavlja Čavalić.

Nerealna projekcija budžeta

Iako Tuzlanski kanton, kao najmnogoljudniji u Federaciji BiH, ima stabilizirajući budžet od 372 miliona KM, činjenica je da ga prati akumulirani deficit odnosno ukupni dug od oko 200 miliona KM, uz potencijalne finansijske probleme budžetskih institucija koje upotpunosti ili dijelom zavise od budžeta.

Čavalić kaže da je slična situacija i na ostalim nivoima, gdje se značajno precjenjuju prihodi i shodno tome stvara nerealna projekcija budžeta.

Kako kaže, ono što je alarmantno je da se ne može kontrolisati najveća rashodovna stavka koja se odnosi na plate budžetskih korisnika.

"Ne možemo balansirati budžet bez promjena u datoj stavci jer prelazi više od 50 posto budžeta. Opet, u čitavoj priči o stanju budžeta vidljivo je da smo zemlja koja se ne bavi ljudima i njihovim realnim blagostanjem, već budžetom koji je rezultat prisilne redistribucije. Budžetska stabilnost ne mora da održava prosperitet zemlje. Blagostanje ekonomije se odnosi na blagostanje pojedinca, njegove porodice, preduzeća, uspješnosti proizvodnje, kvaliteta proizvoda/usluga, ultimativno ekonomskog rasta i povećanja GDP-a. Posljedično tome slijedi zdrav, razvojni budžet", mišljenja je Čavalić.

Privatni sektor kao način za rješavanje problema

Naš sagovornik je stava i da je privatni sektor trenutno najbolji način za rješavanje problema.

Razlog se, ističe on, ogleda u činjenici da ovaj sektor, vođen vlastitim interesom, ostvaruje opšti društveni interes jer vrši najbolju moguću alokaciju oskudnih resursa i daje ono najbolje iz ekonomije.

"Suština privatnog sektora se ne temelji na zakonskoj prisili kao u slučaju države, već na dobrovoljnoj razmjeni pojedinaca. Ovaj sektor stvara novu vrijednost koja subjektivno zadovoljava potrebe pojedinaca. To radi tako savršeno da smo našu ishranu apsolutno prepustili privatnom sektoru koji nas hrani i obezbjeđuje hranu. Rezultat je da nikada u svijetu nije bilo manje gladnih i da je po prvi put u historiji čovječanstva apsolutna stopa siromaštva u svijetu pala ispod 10 posto", kaže Čavalić u razgovoru za Klix.ba.

U fokusu javnosti unazad nekoliko godina posebno se nalazi segment privatizacije preduzeća u BiH.

Prema procjenama, oko 60 posto malih i 30 posto velikih preduzeća, trenutno se nalazi u privatnom vlasništvu ili su u postupku prodaje.

S druge strane, svakim danom je sve više obespravljenih radnika brojnih preduzeća koji od nadležnih prasvosudnih institucija zahtjevaju reviziju privatizacije.

Naš sagovornik smatra da je privatizacija neminovan društveni proces, ali u isto vrijeme jeftin metod za bogaćenje političkih elita i njima bliskih, posebno ako ne postoje krucijalni uvjeti za realizaciju privatizacije koji se odnose na rad pravosudnih institucija.

Prema njegovim riječima, osnovni problem privatizacije je nedostatak pravnih institucija koje će utvrditi jasnu odgovorost svih interesnih strana konkretne privatizacije.

"Mislim da su pojedinci namjerno okrivili dosta apstraktni pojam privatizacije kao problem, ciljano sakrivajući vlastitu odgovornost, kao vlasnika, države i radnika. Svi govore o tome kako je privatizacija loša i kako nas je uništila, a niko ne spominje konkretna imena osoba koje su vršile kriminalne privatizacije, poduzetnika koji su uništile kompanije, predstavnika pravosuđa koji nisu reagoavali, pojedinih radnika i sindikalista koji su rasprodavali imovinu poduzeća, političara koji kumovali tome i drugih", naglašava Čavalić.

Smatra i da alternativa privatizaciji nije bajna i može imati dvije varijante. Prva je propalo državno preduzeće, a druga je porodično državno preduzeće.

"Jedno vrijeme se smatralo da ćemo isti unaprijediti višim naknadama. Efekat je bio suprotan – samo smo digli cijenu za korumpiranje pa tako sada obični građanin nema mogućnost ostvarivanja pravde, već je to rezervisano za imućne", navodi on.

Naglašava i da u tom kontekstu treba posmatrati i obespravljene radnike.

"Pitanje je zašto su nas izdali pravosudni organi i zašto nema pravde za navedene. Inicijalni februarski protesti su upravo krenuli od pravosudnih institucija u Tuzli. Izvršna vlast ne treba da se bavi ovim pitanjima, to nije njen posao. Mišljenja sam da revizija privatizacije neće dati očekivane rezultate, izuzev što ćemo formirati i zaposliti dodatnu administraciju koja prati čitav postupak", smatra ekonomski analitičar iz Tuzle.

Postoji li šansa za revitalizaciju?

Na upit postoji li šansa za revitalizaciju preduzeća kao što su Tvornica transportnih uređaja Tuzla, Konjuh Živinice, Livnica čelika Tuzla, Čavalić kaže da samo tržište može biti pravedni garant šansi za uspjeh preduzeća.

Smatra i da zbog nerada pravosudnih institucija nije zastupljena jasna slika o navedenim preduzećima, niti se može napraviti bilo kakav tržišni iskorak koji bi možda bio prilika za dugoročni uspjeh.

"Ono što se pokazalo je da preduzeća propadaju, bez obzira da li bila državna ili privatna, međutim pitanje je zašto ti radnici ne mogu popraviti vlastite tržišne pozicije i ko ih koči u tome? Nevjerovatno je da su radnici obespravljeni ne godinu, već desetak godina i da im nisu uplaćivani doprinosi i do sedam godina", nastavlja Čavalić.

Naš sagovornik se pita i ko je dozvolio ovakvo stanje i doveo do toga da bude prekasno.

"Kada malo i srednje preduzeće ne uplati doprinos za jedan mjesec, onda nastaje problem. Sa druge strane, nedodirljivi to rade godinama i niko ništa ne radi po tom pitanju. Moram tražiti odgovorne i prozivati ih imenom i prezimenom", potcrtava Čavalić.

Držanje mladih "na lageru"

S druge strane, sve je veći broj mladih visokoobrazovanih osoba koji nakon sticanja univerzitetske diplome odluče u potrazi za boljom perspektivnom napustiti BiH.

Čavalić ističe da je u BiH tržište rada blokirano i ne dozvoljava mladim osobama da aktivno konkurišu ostalima koji su "zacementirali" svoje tržišne pozicije.

Kaže i da postoji bezbroj barijera na tržištu rada, od činjenice da je nemoguće raditi i biti redovni student u isto vrijeme preko jedinstvene minimalne nadnice, pa sve do pripravničkog rada koji podrazumijeva eksploataciju na jednu godinu kako bi se potencijalni radnik držao "na lageru".

"Kada sve saberete, jedino što možete očekivati je da radna snaga bježi iz ove države. Fiskalni sistem teži oporezivanju rada, zatim potrošnje i na kraju kapitala. Logika ovakvog sistema je da rad ne može bježati poput kapitala pa je neminovno da će ostati unutar zemlje. Djelimično rješenje, jasno definisano Reformskom agendom, ide u pravcu smanjivanja nameta na rad, povećanja opterećenja potrošnje, uz zadržavanje istih poreznih stopa za kapital, ali generalno uvođenje fiskalne discipline i širenje porezne baze", smatra Čavalić.

Nadalje ističe da BiH namjerno blokira mlade zarad čuvanja radnog mjesta postojeće (državne) radne snage.

Vještačke barijere

Rezultat navedenog je 57,9 posto nezaposlenosti mladih, što BiH čini svjetskim rekorderom u ovoj neslavnoj statistici.

Na kraju našeg razgovora Čavalić ističe da na tržištu rada prolaze samo oni koji na najbolji način zadovoljavaju potrebe drugih ljudi.

Tržište je zbog toga najpravedniji distributer društvenog blagostanja jer nagrađuje one od kojih imamo najviše koristi.

Smatra da je poduzetništvo najbolji metod postizanja društvene korisnosti i poduzetnici su istinski heroji modernog doba jer su to osobe koje koriste vlastite i tuđe sposobnosti, kako bi u skladu sa rizikom, angažovali oskudne resurse zarad kreiranja nove vrijednosti.