ALPIS: Pogubni efekti novog Zakona o igrama na sreću se već osjećaju

To je, međutim, slaba utjeha za legalne priređivače igara na sreću koji će, isto kao i cijela privreda Republike Srpske, usljed usvajanja ovog akta pretrpjeti ogromne gubitke. Nemoćne pred domaćim državnim organima koji im nisu pružili zaštitu, kompanije priređivači će biti primorane da protiv nadležnih podnesu tužbu i zaštitu privatnih investicija zatraže pred sudom u Vašingtonu.

Kada je Vlada Republike Srpske uputila u hitnu proceduru prijedlog izmjene Zakona o igrama na sreću, stručna javnost koju u njegovoj izradi niko od nadležnih nije našao za shodno da konsultuje, u više navrata ukazala je na posljedice eventualnog usvajanja takvog zakonskog rješenja. Nakon što su se ministarka finansija Zora Vidović i direktor Uprave za igre na sreću Mladen Simić oglušili o sve apele priređivača igara na sreću, stručnjaka iz same industrije, pa i medija, Zakon je usvojen bez revidiranja ijedne njegove sporne odredbe – a ima ih mnogo.

Osim paradoksa predviđanja manje poreske osnove (u odnosu na ranije rješenje) u ime povećanja priliva novca u državni budžet, favorizovanja inostranih kompanija na uštrb poslovanja domaćih i omogućavanja Lutriji RS da uspostavi monopol nad priređivanjem elektronskih igara na sreću iza kog se krije lični interes raznih mešetara, novi Zakon pogazio je fundamentalni princip organizovanja igara na sreću, prema kom je, u svim civilizovanim zemljama na svijetu, maloljetnicima najstrožije zabranjen pristup njima.

Plodno tle za bespravni manevar izveden u saučesništvu Vlade i Narodne skupštine RS, kojim je devastirana industrija igara na sreću i prekršen najviši pravni akt države, i to dva njegova člana (član 5 koji propisuje da se ustavno uređenje RS temelji na tržišnoj privredi i član 25 koji nedvosmisleno zabranjuje sve monopole) svojim djelovanjem omogućio je upravo Mladen Simić. Za vrijeme svog mandata on je direktno dozvolio i pospiješio procvat crnog tržišta, uporedo dozvoljavajući samovoljno ponašanje svojih zamjenika, dok je, s druge strane, uporno ignorisao sve zahtjeve domaćih legalnih priređivača, kao i stručne savjete ALPIS-a.

Dozvola da maloljetna lica ulaze u objekte u kojima se priređuju igre na sreću došla je takođe iz Simićevog kabineta, pa je odredba novog Zakona da će aparati ubuduće moći da se nađu i u lokalima koji ih do sada nisu držali, niti im je to namjena, bila samo logična nadogradnja prakse koju je Simić uveo.

Umjesto da je riješio problem čiji je nastanak i sam bio uzrokovao, bivši direktor Uprave za igre na sreću odlučio se za drugu strategiju: pod plaštom državne kontrole fokusirao se na opstruisanje poslovanja legalnih priređivača, dozvoljavajući onima sa sivog i crnog tržišta da degradiraju industriju i osiromašuju državnu kasu, očigledno birajući interese inostranih moćnika, a ne Republike Srpske i njenih građana.

Na taj način, Simić je u stručnoj javnosti označen kao jedan od ključnih krivaca za ogromne gubitke nacionalne ekonomije izražene u lako provjerljivim podacima ALPIS-a. Naime, obustavljanjem poslovanja domaćih priređivača koje će neminovno uslijediti poslije usvajanja novog Zakona, BDP RS bit će umanjen za četiri posto, budući da se iz industrije igara na sreću u državnu kasu na ime poreza i naknada (PDV-a, poreza na dobit, poreza na dohodak građana, doprinosa za socijalno osiguranje, poreza na imovine, komunalne takse, naknade za priređivanje...) godišnje sliva oko 60 miliona maraka.

Uz to, bez posla će ostati oko 15.000 radnika, koje su priređivači igara na sreću direktno i indirektno zapošljavali, povećavajući mobilnost na tržištu rada. Privredni razvoj RS bit će usporen i smanjenjem obima proizvodnje preduzeća čija je djelatnost direktno zavisila od industrije igara na sreću, imajući u vidu da je ovaj sektor, osim kroz poslovanje same mreže uplatno-isplatnih mjesta, značajan efekat na privredu ostvarivao i kroz prateće i pomoćne aktivnosti, nabavku računarske i telekomunikacione opreme, razvoj neophodnih softvera, nabavku i održavanje voznih parkova, kao i administrativne procese koji su u ovoj industriji daleko zahtjevniji nego što je to slučaj sa drugim privrednim sektorima.

Monopol izdejstvovan za račun inostranih kompanija čiji će predstavnik na tržištu formalno biti Lutrija RS, neće kompenzovati štetu nanijetu privredi ni u jednom segmentu, s obzirom da ona neće biti u mogućnosti da na duge staze obezbijedi inovativnost i raznovrsnost igara koje korisnici zahtjevaju. Taj problem bi teoretski mogao biti rješen kupovinom inostranih softvera, koji su izuzetno skupi i predstavljaju odliv novca izvan RS.

Zbog urušavanja konkurentnosti privatnih priređivača Simić će zato biti odgovoran i za formiranje sivog tržište, što podrazumijeva i automatski odliv iz RS u godišnjem iznosu od 5 do 10 miliona maraka. To će imati osjetan i multiplicirajući efekat na ekonomiju i BDP države, jer će osim izostanka poreza i odliva zbog plaćanja softvera, doći i do direktnog odliva novca građanstva izvan RS sa negativnim efektom na realni platni bilans.

Kad se svemu tome doda i doprinos zajednici priređivača igara na sreću koji spadaju u vodeće društveno odgovorne kompanije, i kao takve donirale pomoć na desetinama i stotinama organizacija i pojedinaca kojima je ona bila neophodna, odluka Mladena Simića postaje mnogo jasnija: stepen razornosti njegovog upravljanja igrama na sreću u Republici Srpskoj toliki je da mu osim ostavke ništa drugo i nije preostalo, za razliku od Vlade koja ima još jednu konstruktivnu opciju – da donese nove, ovog puta legalne i legitimne propise.