Fabrika Sanino proizvela 10 miliona kopački za Adidas, nema radnike za širenje proizvodnje
Iza Pazurevića je dugogodišnje iskustvo u proizvodnji obuće širom svijeta, a prije 18 godina s prijateljima Slovencima Martinom Žilnikom i Benjaminom Fuginom, počeo je proizvodnju u rodnoj Derventi. U početku su u radionici koja se nalazila u srednjoj školi proizvodili zaštitnu obuću i nadali se da će ljudima, posebno mladima, pokazati da ima posla za one koji žele raditi. Da ima smisla ostati u rodnom gradu mnogi su shvatili već nakon nekoliko hiljada proizvedenih pari. Adidas je i ranije bio prisutan na našim prostorima, Pazurević, Žilnik i Fugin su imali poznanstva, ali ništa od toga nije bila garancija da će dobiti posao. Važno je bilo po niskoj cijeni ponuditi kvalitet.
"Usudili smo se da se javimo Adidasu, napravili smo 7.500 pari gornjih dijelova kopački, a oni su rekli da su zadovoljni. Svi odmah pitaju za cijenu, a naša im je bila prihvatljiva. Bili smo povoljniji u odnosu na okruženje u tom momentu. Količinu proizvedenih pari smo vremenom povećali pa smo tako došli do preko 800.000 pari godišnje. S obzirom da su se odnosi razvijali u dobrom pravcu, Adidas nam je odlučio prepustiti i nabavku repromaterijala, što našu firmu stavlja u novu poziciju. Tako da mi sada s vlastitim sredstvima i uz saglasnost Adidasa sami kupujemo repromaterijal na svjestkoj pijaci", kazao nam je Pazurević.
Kako je rastao obim posla, tako se povećavao i broj radnika. S početnih 40 Sanino je došao na 850 radnika koji su vrijedno radili, a za dobro odrađen posao vrlo brzo su počela stizati i priznanja. Jedno od njih je i Adidasova zlatna kopačka koja je stigla 2003. godine, nakon isporučenih milion pari kopački. Prije godinu dana broj proizvedenih pari iznosio je 10 miliona. Međutim, nije Adidas jedini partner Sanina.
"Specijalizirali smo se za vojnu i zaštitnu obuću. Radimo s firmama Meindl i Haix iz Njemačke, a za jednu austrijsku firmu proizvodimo cipele za svakodnevnu upotrebu. Na godišnjem nivou proizvodemo preko milion i 650.000 pari. Od tog broj 150.000 je gotovog proizvoda, a ostalo su gornji dijelovi koje partneri završavaju u svojim pogonima", ističe direktor Sanina.
Na tržištu nema kvalifikovanih radnika
Sanino želi razvijati i vlastitu proizvodnju za koju treba stvoriti realne pretpostavke. Činjenica da nemaju dovoljno kvalifikovanih radnika, da u BiH nema proizvođača repromaterijala za obuću i da je pitanje ko bi od skupog uvoznog repromaterijala kupovao cipele od 200-300 eura, im ne ide u prilog.
"Sektor kože, tekstila i obuće zauzima četvrto mjesto po vrijednosti izvoza u državi, a u BiH nema nijedne škole koja ljude priprema za taj posao. Djeca upisuju školu na osnovu želja roditelja i familije. Svi bi da im dijete bude ljekar ili advokat, a niko ne želi da dijete radi kao metalac, obućar ili tekstilac. Samo 7 posto naših radnika ima diplomi KV obućara i ja svaki put partnerima fakturišem nekvalifikovane radnike. Radimo s kuharima i autoelektričarima, ljudi se nauče, ali taj proces prekvalifikacije ne može nositi firma. Nijemce nije briga s kim radim, on želi određen proizvod, za određen iznos i na određen datum, a samo jedan kamion ako se vrati ja mogu staviti ključ u bravu. Ni u jednom ministarstvu u BiH nemam s kim razgovarati o ovim problemima", navodi naš sagovornik.
Kina i Indija zbog jeftinije radne snage najveći konkurenti
U svijetu se godišnje proizvede preko 30 milijardi pari cipela. Bosna i Hercegovina ima jeftinu radnu snagu i povoljan geografski prostor zbog čega je investitorima i primamljiva, ali postoje i bolja tržišta za one kojima je ekonomski motiv najvažniji. Poput Kine i Indije gdje se proizvodi najviše obuće, a radna snaga je znatno jefitnija.
"U Kini sam vodio ogromnu fabriku i vlasnik mi je rekao da želi da svaki dan jedan kontejner ide za Švedsku, jedan za Norvešku. Ljudi rade od 6 do 18 sati, žive u krugu fabrike kao u kasarni. Tu jedu, spavaju i rade. Prosječna zarada radnika je bila 70 maraka. Moj prevodilac, profesorica njemačkog jezika je zarađivala 150 KM. U Indiji radnici rade pod šatorima, djeca okreću točkove, a majke šiju. Nakon toga uzimaju šaku riže i idu kući. Oni su nama konkurenti. I kad uz ogromne napore dođemo do posla imamo poreze, doprinose, parafiskalne namete i neporavdane želje sindikata. U januaru zbog svih praznika radimo samo desetak dana, mi smo se odvikli od rada, kult rada je na dramatično niskom nivou. Nama su primarani show i zabava, o radu ne priča niko", zaključuje Pazurević.
Uprkos svim izazovima, Sanino nastavlja koračati ka svom cilju - biti lider u proizvodnji obuće u Jugoističnoj Evropi.
