Goran Majstrović: SEF je važan za razumijevanje i pripremu naše energetske budućnosti

Konkretno na polju struke kojom se bavite, šta se može uraditi da procedure za izdavanje dozvola za kačenje na mrežu u zemljama regiona ne traju predugo i kako osigurati brzu izradu elaborata tehničkih rješenja kako bi se investitorima što prije odgovorilo na zahtjev?

Jednostavno, treba učiti iz iskustava drugih zemalja. Nije BiH prva, ni jedina država koja se suočila s iznimno velikim brojem zahtjeva za priključenje na elektroenergetsku mrežu koje nije moguće realizirati uz postojeće propise, praksu i razinu izgrađenosti mreže. S tim problemom se suočavaju gotovo sve evropske države. Iskustva drugih potvrđuju da bi priključak na mrežu trebalo dodijeliti projektima tek nakon što steknu odgovarajuću visoku razinu zrelosti projekta, a nikako na samom početku razvoja projekta, jer se time nepotrebno zauzima prostor za razvoj drugih projekata. Također, trebalo bi uvesti odgovarajuće garancije, financijske mehanizme odgovornosti i na strani investitora da će se dodijeljeni kapacitet mreže zaista i iskoristiti. Pored toga, potrebno je unaprijediti postojeći sustav planiranja i izgradnje mreže: umjesto determinističkog pristupa kojim se ograničava priključak zbog ekstremno malo vjerojatnih događaja u sustavu treba uvesti probabilistički pristup, uz mogućnost da operator sustava poduzima odgovarajuće pogonske mjere (npr. ograničenja proizvodnje) kojima se rješavaju takvi pogonski događaji. I konačno, nužno je značajno povećati investicije u mrežu, jer je postojeća mreža dimenzionirana i građena prilično davno za potpuno druge zahtjeve i na strani proizvodnje i na strani potrošnje. Važno je napomenuti da takve, uvećane investicije u mrežu predstavljaju mali udio u ukupnoj cijeni električne energije i u konačnici praktički zanemariv trošak za krajnje kupce.

Jesu li kvalitete prenosnih mreža u zemljama Zapadnog Balkana toliko loše, zastarjele sa nedovoljnim kapacitetima,  da su se brzo "popunile" i da uglavnom čujemo od elektroprivreda da nema više kapaciteta, dok recimo Njemačka izdaje dozvole za kačenje hiljada megavata za nekoliko mjeseci i njihova mreža"ne puca i ne pada". Kakve su njihove, a kakve naše mreže i šta oni rade ispravno, a mi pogrešno ako imamo toliki nesrazmjer?

Općenito se može reći da je elektroenergetska mreža u jugoistočnoj Europi inicijalno bila vrlo dobro razvijena, ali je značajan dio mreže već zastario. Kaskanje u priključenju OIE za npr. Njemačkom događa se zbog dva ključna razloga:

• način korištenja postojeće prijenosne mreže nije unaprijeđen i prilagođen novim okolnostima (još uvijek se koriste isti propisi, metode i kriteriji kao davno prije integracije OIE) i;

• razina investicija u mrežu nije ni približno dovoljna da se ostvare zacrtani ciljevi (u našoj regiji mrežarine i razine investicija u mrežu ne mijenjaju se desetljećima, a Njemačka ima ogroman, višestruki rast investicija u elektroenergetsku mrežu. Npr. planirane investicije u prijenosnu mrežu Njemačke u idućih 10 godina iznose oko 35 milijardi eura)

Ukratko, Nijemci se i propisima i upravljanjem i investicijama intenzivno prilagođavaju novim okolnostima i zahtjevima, dok u ovoj regiji i propisi i upravljanje i investicije još uvijek uglavnom idu po starom.

Kakvi su trendovi i koja su optimalna rješenja za tzv. "uska grla" na granicama između zemalja Zapadnog Balkana, u procesu prijenosa električne energije kako bismo mogli primiti i prenijeti energiju svih ozbiljnih investitora i iskorititi naše potencijale u energiji kao šansu za razvoj cijele regije?

Postojeći prekogranični prijenosni kapaciteti u našoj regiji su među najvećima u Europi. Praktički svaka država u regiji ima višestruko veće instalirane prekogranične prijenosne kapacitete nego maksimalno opterećenje države ili instaliranu snagu svih elektrana u državi. To je posljedica činjenice da se prijenosna mreža razvijala u okviru bivše zajedničke države, pa su nakon osamostaljenja republika interni vodovi postali interkonektivni. Problem uskih grla na granici se opet svodi na isto: način korištenja postojećih prijenosnih kapaciteta, odnosno način na koji se definira ograničenje prekograničnih razmjena. Sličan problem imale su sve države u Europi, pri čemu je kod velikih država puno slabija povezanost sa susjedima u smislu udjela moguće razmjene u ukupnoj potrošnji. Odnedavno se na razini Europe počeo mijenjati način korištenja prekograničnih prijenosnih kapaciteta (uveo se tzv. flow-based pristup) i to će značajno povećati mogućnosti sigurne prekogranične razmjene. Također,  povezivanjem europskog tržišta praktički se brišu granice među prijenosnim mrežama, odnosno interni vodovi se tretiraju jednako kao i interkonektivni.

Dakle, tek nakon što iscrpimo sve mogućnosti boljeg korištenja postojećih interkonekcija trebamo razmišljati o izgradnji novih.

Šta bi trebalo uraditi da se optimiziraju spremišta energije u tržišno orijentisanim elektroenergetskim sistemima, gdje ćemo vrlo brzo morati svi biti?

Postoje različite vrste spremnika energije. Neki od njih su u pogonu već desetljećima, kao npr. reverzibilne hidroelektrane, dok se druge vrste spremnika tek probijaju u elektroenergetski sustav, kao npr. baterijski spremnici. Da bi se njihovo korištenje intenziviralo, a tehnologija spremnika dalje razvijala, dovoljno je samo zakonski regulirati njihovu ulogu, status i uvjete izgradnje. Sve ostalo treba prepustiti tržištu i rezultati će vrlo brzo biti vidljivi, kao što uostalom već imamo u cijelom nizu primjera u praksi.