Poduhvat koji bi Sarajevo koštao više od 100 miliona KM: Prof. Azrudin Husika o sve brojnijim energanama

Posebno gradovi imaju problem s komunalnim otpadom, što dobro znaju i oni koji žive u Sarajevu. Rastuća količina otpada u glavnom gradu Bosne i Hercegovine je utoliko više izražen problem zbog toga što postoje poteškoće u prikupljanju, sortiranju i reciklaži otpada. Većina tog otpada se ne reciklira, već završi na ogromnoj deponiji Smiljevići, koja decenijama postoji i koja je velika poteškoća prvenstveno onima koji žive blizu nje.

Bivši ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo Almir Bečarević (SBiH) je krajem prošle godine izjavio da niti jedna sarajevska općina nije zainteresirana da nova deponija bude na njenom teritoriju, što nije iznenađujuće i što je razumljivo.

Dakle, Sarajevo u 21. stoljeću upravlja otpadom na način koji je skup i opasan po ljude i okoliš, a to je slučaj iako otpad ima veliki potencijal. Naime, otpad koji se ne može reciklirati, iskoristiv je za proizvodnju električne i toplotne energije.

Sve je više gradova s postrojenjima u kojima se otpad spaljuje i tako spaljen se koristi za proizvodnju električne i toplotne energije. Jedno od najpoznatijih ovakvih postrojenja u svijetu jeste ono u Kopenhagenu, koje je i arhitektonsko remek-djelo. Naime, ovo postrojenje nije samo energetsko postrojenje, već se koristi za sport i rekreaciju, a njegova izgradnja je koštala 660 miliona dolara.

Ljubljana i Beč su nama najbliži gradovi sa spalionicama koje su zapravo energane. U glavnom gradu Austrije postoji još od početka 60-ih godina prošlog stoljeća.

Bivši premijer Kantona Sarajevo Edin Forto (NS) je na sjednici kantonalne skupštine 2019. izjavio da se deponija Smiljevići može zatvoriti izgradnjom spalionice otpada, da bi njena izgradnja koštala 240 miliona KM i da bi njena izgradnja bila isplativa.

Kako funkcioniraju spalionice kao energane

Profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (UNSA) Azrudin Husika je u razgovoru za Klix.ba govorio o tome o kakvim postrojenjima je zapravo riječ.

Prije nego što je objasnio kako se spaljivanjem otpada proizvodi energija, podsjetio je da postoji više tehnologija za iskorištavanje energije iz otpada. Među tim tehnologijama su one koje ne podrazumijevaju spaljivanje otpada, već iskorištavanje njegove energije. No, kako je primijetio Husika, u javnosti se iskorištavanje otpada skoro uvijek isključivo veže za spaljivanje.

U objašnjenju spaljivanja otpada u svrhu proizvodnje energije je istakao zašto je važna selekcija otpada.

"Generalno, što je stepen primarne selekcije veći, tj. što se otpad više razdvoji po vrstama, to je tehnologija za iskorištavanje njegove energije manje kompleksna i ima manji potencijalni utjecaj na okolinu. Biogasna postrojenja koriste organski dio otpada i nemaju značajan utjecaj na okolinu. Međutim, preduslov je razdvajanje organskog i ostalog otpada na mjestu njegovog nastanka", obrazložio je Husika.

Postrojenja za spaljivanje otpada iskorištavaju energiju, kako je podsjetio, gorivih dijelova otpada, kao što su organski otpad, papir, plastika, idr.

"Udio gorivih komponenti može biti veći od 50 posto. Tehnologijom se mora osigurati potpuno sagorijevanje, što se postiže adekvatnim miješanjem zraka i goriva, na određenoj temperaturi, i postizanjem da gorivo bude potrebno vrijeme u zonama visokih temperatura", dodaje.

Kao veoma bitan dio ovakvih postrojenja je istakao sistem za prečišćavanje dimnih gasova i praćenje emisije gasova. Prema njegovim riječima, tim sistemom se mora osigurati postizanje graničnih vrijednosti emisija i prekid rada ako to nije postignuto, i to sve dok se utvrdi razlog eventualne pojave emisije zagađujućih materija.

Naglasio je da je princip reciklirati sav otpad koji se može reciklirati, a da se preostali otpad koristi za proizvodnju energije, što zavisi, kako je napomenuo Husika, od sistema prikupljanja otpada. Nadalje, od otpada se može praviti i gorivo koje se zatim može učinkovito koristiti u industriji i za proizvodnju energije.

Kapacitet energane

Sagovornika Klix.ba pitali smo koliko domaćinstava se može grijati energijom proizvedenom u postrojenju za spaljivanje otpada.

"U zavisnosti od količine otpada, koje je moguće prikupiti za jedno postrojenje, govori se o kapacitetima koji mogu da griju čitave gradove i da istovremeno proizvode električnu energiju. Veća postrojenja su u pravilu održivija jer su ulaganja po jedinici snage, tj. kapaciteta kod manjih postrojenja jako visoka. Iz ovog proističe da je preduslov za finansijsku održivost relativno velika koncentracija stanovništva na jednom mjestu", ukazao je.

Koje su prednosti i koji su nedostaci

Podsjetio je da je iskorištavanje energije iz otpada samo po sebi prednost, posebno ukoliko je riječ o tzv. kogenerativnim postrojenjima (proizvodnja i toplotne i električne energije). Osim toga, kao prednost je istakao smanjenje prostora potrebnog za odlaganje otpada.

S druge strane, Husika je kao nedostatke istakao:

• Rast troška sistema prikupljanja i odvoza otpada, posebno u odnosu na troškove postojećeg sistema s malim udjelom razvrstavanja otpada;

• Potencijalni utjecaj na okolinu, koji se može ograničiti izborom adekvatne tehnologije i sistemom praćenja emisija i reagovanja ako se pojave neregularnosti u radu postrojenja. To znači da je potrebno dosta tehničke discipline prilikom rada i upravljanja postrojenjem;

• Za zbrinjavanje šljake i pepela potrebne su namjenske tehnologije koje su veoma skupe.

Troškovi izgradnje i održavanja

Profesor Husika se osvrnuo i na to koliko bi koštala izgradnja i koliko bi iznosili troškovi održavanja jednog ovakvog postrojenja u Kantonu Sarajevo.

"Investicioni troškovi postrojenja za proizvodnju energije iz otpada su veoma visoki. Za gradove veličine Sarajeva, tačnije Kantona Sarajevo, investicioni troškovi su reda veličine 100 miliona KM. Od tog iznosa dobar dio se odnosi na sistem prečišćavanja dimnih gasova. Troškovi rada i održavanja su relativno visoki, u odnosu na energetska postrojenja na druga goriva", naveo je.

Naglasio je da se od proizvedene i iskorištene energije može pokriti dio troškova, ali ne svi troškovi. No, kako je konstatirao, s obzirom na prednosti u odnosu na odlaganje otpada na deponijama, potrebno je analizirati izvodljivost takvih postrojenja u svakom konkretnom slučaju, sagledavajući njihovu ulogu u cirkularnoj ekonomiji.

Utjecaj na zagađenje zraka

S obzirom na to da bi se ovakvo postrojenje moglo koristiti i za grijanje domaćinstava, pitali smo ga da li bi se njime doprinijelo smanjenju zagađenja zraka u Kantonu Sarajevo.

"Ako bi se proizvedena toplota koristila u postojećem daljinskom grijanju, onda ne bi bilo doprinosa smanjenju zagađivanja u Kantonu Sarajevo jer bi se smanjila potrošnja prirodnog gasa koji pri sagorijevanju emituju veoma malo zagađujućih materija. Malo je vjerovatno da bi se toplota koristila za grijanje domaćinstava u padinskim dijelovima grada, koja najviše utječu na zagađenost zraka", naglasio je Husika.

Međutim, kako je napomenuo, bitno je da bi se smanjila potrošnja prirodnog gasa, posebno bi bilo korisno što bi se smanjila potrošnja gasa u zimskim mjesecima, kada je najveća potrošnja. Shodno tome, novac koji ne bi otišao za plaćanje ruskog gasa, kako je sugerirao, trebalo bi usmjeriti u energijsku efikasnost zgrada.

Prema njegovim riječima, proizvodnju toplote iz komunalnog otpada treba sagledati sa svih aspekata, kao što je iskorištavanje toplote, ne samo za grijanje zgrada, zatim ulogu u cirkularnoj ekonomiji, smanjenju zavisnosti od uvoza prirodnog gasa, kombinovanju s toplotnim pumpama za daljinsko grijanje na prečistaču otpadnih voda itd.