Mujkić: Poslodavci neka prestanu kukati i pokažu inicijativu

Kako navodi Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, prakse su način da se studenti osposobe i pripreme za sve izazove koje će im njihov posao priređivati. Nedovoljno pridavanje pažnje ovakvom vidu nastave od strane države i univerziteta dovodi do sve manje konkurentnosti naših studenata na tržištu rada.

"Mediji nas stalno bombarduju informacijama da mladi godine provode na birou, a zatim odlaze u inostranstvo i svoje znanje odnose u druge zemlje. Sa druge strane imamo poslodavce koji kažu da mladi sa fakulteta izlaze nesposobni za rad jer ne posjeduju nikakva praktična znanja. Može li se uopšte odrediti ko je od njih u pravu", navodi prof. Mujkić.

Svi su u pravu. Na djelu imamo decenijama katastrofalnom politikom unakažen ekonomski prostor, koji se i sam nalazi u prostoru koji je već pogođen jednom od najtežih ekonomskih kriza u modernoj povijesti 2008. Imamo institucije obrazovanja na svim nivoima u koje se uopće decenijama ne ulaže, već ih se prepušta polaganom umiranju dok se otvara prostor za često sumnjiva znanja kao privatne poslovne poduhvate. Ako poslodavci imaju primjedbe vezane za osposobljenost diplomiranih studenata neka se, kako to priliči njihovom pozivu i praksi poslodavaca u razvijenijem svijetu, isprse i ulože u to obrazovanje, neka investiraju u mlade na temelju suvislo formuliranih potreba jer tako na najbolji način investiraju u sebe. Kod nas izgleda i poslodavci i obični građani čekaju da sve odradi država, šta god ona u bosanskohercegovačkom kontekstu značila. Prakse postoje u nastavnim planovima i programima, ali se čini da su mrtvo slovo na papiru. Ko je glavni krivac za to, fakultet, studenti ili neko treći?

Studente bih isključio iz krivnje. Ostaju nam kao krivci univerzitet i šira društvena i politička zajednica. Šta znači praksa? Iz perspektive univerziteta kao slobodne zajednice istraživača praksa je najprije mreža istraživačkih instituta koji treba da budu, kao nekoć, inkubatori znanja i vještine, otvoreni za najširu javnost, da publiciraju i populariziraju svoje istraživačke rezultate od kojih naravno najšira zajednica treba da ima korist, i to je ono što jednu političku i društvenu zajednicu vuče naprijed. Nakon rata, većina instituta je ugašeno i uopće na vidiku nema inicijative da se neko ozbiljno pozabavi ovim problemom. Praksa drugog reda, na koju vi vjerovatno mislite je ona vrsta 'uvođenja u zanat' za neka od zanimanja po kojoj je student dužan dio vremena provesti u radnoj sredini svoje buduće profesije i biti evaluiran za svoj rad. Tu su iskustva za nijansu bolja, ali daleko od toga da su dobra. Potrebno je malo više truda i sa strane fakulteta, ali i organizacija gdje se praksa treba obavljati. Konkretno kao bivši prodekan za nastavu često sam bio neprijatno iznenađen da su organizacije kod kojih smo trebali slati studente na praksu počele tražiti novčanu naknadu. To je suludo. Osim toga ne treba smetnuti s uma da unutarnja logika nekih studija ne podrazumijeva praksu u ovom smislu, pa je ova uravnilovka prakse besmislena.

Šta bi država i univerziteti mogli učiniti da riješe ovu situaciju? Ili je sve do pojedinca i njegovog zalaganja? Država bi trebalo da obrazovanje prestane tretirati kao potrošnju i parazitsku instituciju već kao resurs. Da shvati da je ulaganje u obrazovanje investicija u budućnost, razvojna investicija. Pa to je ulaganje u našu djecu.

Iako su studentima dostupne mnoge informacije o načinu obavljanja praksi, mali broj njih se zaista odluči da ih prođe, da volontira i tako stekne praktična znanja. Šta mislite, zašto je to tako?

Između neautonomnog univerziteta koji je sveden gotovo isključivo na nastavničku djelatnost i vlasti koja nema predstavu šta da radi s mladima, dakle u jednom stanju opće nezainteresiranosti studenti se oportuno odlučuju da izbjegavaju sve dodatne obaveze.

Svjedoci smo da ogroman broj studenata nakon fakulteta ne zna skoro ništa osim teorije. Kako bi bili sposobni za samostalan rad, poslodavci moraju ulagati dodatni napor i finansije u njihovo osposobljavanje i obučavanje. Kakve bi posljedice mogle nastati na tržištu rada ukoliko se ovakva situacija nastavi?

Praktična nastava treba studenta osposobljavati da se nosi sa izazovima svoje buduće profesije, da vidi što ga može sutra očekivati, ubacivati ga u rutinu i svakodnevne kontekste, davati mu ili joj lakše radne zadatke. Dakle, sve su to pitanja koja ponajprije treba uputiti onim subjektima koji bi po pravilu trebali biti zainteresirani za kadar određenog profila. Ja još nisam vidio neki istup iz 'zajednice poslodavaca' prema univerzitetu koji bi izlazio iz uobičajenih apstraktnih žalopojki o nedostatnosti praktične nastave, a što mediji nekritički i horski ponavljaju. Zainteresirani ste da vam mladi studenti rade na određenim zadacima, želite kroz praksu odabrati svoje buduće radnike? Odlično, pristupite univerzitetu s jasno artikuliranim potrebama i mislim da neće biti problema. Mora i privreda i šira zajednica pokazati inicijativu. Ja to ne vidim osim standardnog kukanja. Osim toga da država ili kanton želi stvarno da promijeni stvari nabolje u tom pravcu umjesto imenovanja svojih poslušnika u upravni odbor univerziteta imenovala bi ugledne privrednike, ali ne, njima je važnije da pod svojom šapom drže i kontrolišu tu instituciju, da je čuvaju za svoja unutarstranačka i međustranačka prelamanja.

I zadnje, bosanskohercegovačko tržište rada – što je to? Perfidno je da oni koji treba da sve učine da se uspostavi koliko toliko normalno tržište, da obezbijede pristojne uslove za poslovanje, identificiraju univerzitet kao glavnog krivca koji tobože ne izlazi u susret tržišnim potrebama.

Postoje studentske organizacije i različiti projekti koji se bave ovom tematikom. Recimo, u toku je projekat Akademac koji za cilj ima povezati studente sa poslodavcima i omogućiti im praksu. Koliko bi takvi projekti mogli uticati na promjenu situacije?Iako maksimalno štedim studente u ovoj kritici, mogu sada reći isto što sam govorio i za univerzitet i širu zajednicu. Moraju pokazati malo inicijative. To bi bio odličan način da se dodatno ojača veza poslodavaca i univerziteta, da se koordiniraju i planiraju potrebe. Svakako pozdravljam taj vid aktivnosti. Na promjenu situacije će uticati svako naše pomijeranje iz postojećeg letargičnog stanja.