Ima li spasa za mostarski Aluminij i šta se krije iza pregovora s Glencoreom
Aner Žuljević, doktor ekonomije i zastupnik u Domu naroda FBiH, kaže kako je KPMG u svom izvještaju preporučio stečaj ili privatizaciju te da je jasno kako druga varijanta predstavlja bolji izbor, s obzirom na to da su kod nas sva iskustva sa stečajnim postupcima neslavna.
"Glencore je očigledno jedino ime koje u ovom momentu ima tržišni i finansijski potencijal da postane strateški partner i u kratkom vremenu ponudi ozbiljan plan sanacije, plan konsolidacije, dugoročnih reprograma kredita, odnosa s dobavljačima i nabavke struje po uslovima koji imaju ekonomsku osnovu za održivost Aluminija", smatra Žuljević.
Napominje kako je važno znati da godišnja plaćanja Aluminija prema državi kroz poreze, carine i doprinose iznose 52 miliona KM te da je dovoljno napomenuti da je gotovo 26 miliona KM obaveza koje Aluminij plaća za mrežarine i obnovljive izvore energije.
"Ako se ugasi, to će definitivno biti ekonomski i socijalni udar te je izuzetno važno da se u ovoj situaciji, bez obzira na svu složenost političkih odnosa, ne ponašamo po principu 'da komšiji crkne krava'. Ono o čemu se mora početi ozbiljno razgovarati jeste da se uz Aluminij konačno kreira klaster prerade metala koji će dati dodatnu tržišnu vrijednost Aluminiju kao metalu. Tako bi država stekla i zakonsku osnovu da strateški subvencionira struju, čime bi se otvorile perspektive i u razvoju, izvozu i zapošljavanju kompletne regije", dodao je.
Pojašnjava kako trenutni pristup da se struja prepakuje u sirovinu očigledno nije perspektiva u ovim odnosima cijena te kako je mostarskoj kompaniji nažalost sada najveći politički problem, pa tek onda ekonomski, jer mu ključnu sirovinu određuje politika.
"Nema još mnogo vremena i jasno je da, ako se rješenje ne pojavi brzo, ide zatvaranje, jer je postojeća cijena struje, jasno, i dalje osnov za gomilanje dugova", zaključio je Žuljević.
Ipak, priča o Glencoreu kreira i niz jednostavnih i logičnih pitanja. Zašto bi neko investirao 500 miliona eura u propalu kompaniju ako za polovinu tih sredstava može sagraditi novu ili što će jednom takvom gigantu konzorcij s tri domaće kompanije PPD, Feal i SIK?
Posebno je intrigantan "Glencoreov scenarij" koji se pojavio u medijima, prema kojem bi se u narednoj fazi Aluminij podijelio u dvije kompanije, jednu u kojoj bi ostala dugovanja i jednu koja bi obuhvatila ono što vrijedi u Aluminiju. Prva bi naravno išla u likvidaciju, a druga nastavila poslovati. Takav scenarij u našoj ekonomiji zabilježen je mnogo puta, predstavlja klasičnu prevaru i za njega sigurno nije potreban strani strateški partner.
