Posjetili smo rasadnik cvijeća u Kazagićima kod Goražda: Lijep, ali zahtjevan posao
Prije rata je imao plastenike s povrćem, radi to većina mještana u ovom naselju na samoj obali Drine, jer zemlja je bogata a povrće uspijeva. No mnogo puta se desilo da je svoje proizvode bio prinuđen prodavati po nižim cijenama, dešavalo se i da povrće propada. Zato je poslije rata odlučio da u svom plasteniku uzgaja cvijeće. Najprije iz hobija a danas uzgaja 15-tak vrsta.
Dok nabraja šta sve raste u njegovom plasteniku od pelagonija, maćuhica, kadifa i ostalih sorti, primjetno je da uživa u tome. Posao je zahtjevan, traži truda, ulaganja i odricanja, ali Munir sa zadovoljstvom radi ono što voli. Jedini je na područje Istočne Bosne koji proizvodi cvijeće.
"Najviše se traži pelagonija, polutak, kadife, vrbena, salvija, maćuhice, onda sekirić, tako se kaže u narodu. Ja imam oko 200 kvadrata za proizvodnju, uloženo je oko 10-tak hiljada maraka. Lijep je to posao, samo je 'zahmetli'. Uvijek sam gledao da radim nešto što ne radi svako, a i ovo što se radi malo je teže prodati, ne samo u gradu, već i cijeloj državi. Ali ja bogami pomalo pratim trendove, malo knjiga, malo internet, pa dokle može...", kaže Munir.
Smatra kako je za svaki posao potrebna volja, a potom znanje. To ga je i odvelo u Holandiju, gdje je stekao mnoga iskustva o uzgoju cvijeća.
Pamet iz zemlje lala
"Pa znate kako, ja sam poslije rata pomalo počeo iz hobija zato što volim a onda kad se čovjek zaljubi i u posao i u pare i u svašta, e onda sam odlučio da definitivno krenem profesionalno. U ovom poslu se ne možeš usavršiti do kraja, uvijek su neke inovacije a ja volim da pratim trendove. A onda da bi krenuli s poslom potrebna je volja. Ja sam išao i u Holandiju, zemlju lala, radio kod proizvođača cvijeća i donio ovdje malo njihove 'pameti'. Holandija je zemlja cvijeća ali nisu ni tamo ništa bolji prirodni uslovi nego kod nas", kaže Munir.
Proizvodnju je počeo sa nekoliko sorti, usput je učio o sortama, sticao iskustvo.
"Nisam nešto bio upućen, ovo je baš 'hizmet', jedno drugo povlači za sobom, malo sam s ljudima naučio, malo na internetu. U Goraždu ne možeš naučiti puno o tome jer i ako neko zna neće ti reći. A u Holandiji sam radio malo kod privatnika na njivi, mada su to bile obične vanjske sorte nisu plastenici ali puno sam naučio o ovom poslu. Moraš imati certifikat, i sjemena i reznice i matičnjaci su tu, pa obnavljati reznice. Ali dovoljno je da prođeš tuda i dobit ćeš viziju neku jer kad vidiš nešto što te interesuje uvijek saslušaš najmanje dvojicu, malo ti dobaci i napravit ćeš nešto... Jednu godinu malo kiksaš, ali najbolje se čovjek nauči na vlastitim greškama. Narod misli da se u jednu vazu može po pet vrsta zasijati a nema šanse jer jedna vodu traži, jedna sunce, svaka vrsta ima svoje uslove", priča ovaj ljubitelj cvijeća.
Za proizvodnju cvijeća treba mnogo toga što je za Munira bila obaveza više.
"Nekim sortama treba posebna pažnja, posebna temperatura i svjetlost, oko njih čovjek ima dosta obaveza i njege. Recimo, ne mogu niske temperature, zimi je bilo teže jer sam stalno pravio dežure, ustajao, ložio, teško je ugrijati u zatvorenom zidanom objektu a kamoli u najlonu", pojašnjava.
Sve u svemu posao je lijep ali i zahtjevan, a u konačnici isplativ. U svijetu je uzgoj cvijeća unosan biznis. Naprimjer, svakodnevno se na jednoj od berzi u Holandiji proda dvadeset miliona komada reznica ili zasađenog cvijeća. I BiH ima sve preduslove za bavljenje ovim vidom proizvodnje, no kako to obično biva kod nas, značaj i potencijal ove grane još nije prepoznat na pravi način.
Jedini proizvođač u regiji
"Proizvodnja cvijeća nije razvijena u Istočnoj Bosni, u Sjevernoj je drugačije, ljudi su sa povrća prešli na cvijeće. Ja da sam čekao državu da nešto uradi po tom pitanju nikada ja ne bih imao ovo što imam. Meni ništa ne treba od države, jedino bi mi mogao grad pomoći da za svoje potrebe otkupi ono što ja proizvodim a ne da se naručuje sa strane. Takva vrsta pomoći mi treba ništa ja drugo ne tražim", kaže Munir.
Munir je krenuo sa nekoliko sorti. Svaka, kaže, traži poseban tretman.
"Pelargonija, njoj ne treba jaka temperatura. Begonija mora da se sije u novembru pa onda čitava ceremonija da bi ponikla vegetacija, prođe po nekoliko mjeseci do cvjetanja. Kad raja traži neku sortu onda ja povećam proizvodnju, al proces je to. Ima sad u plasteniku oko 17 vrsta, raznih vrsta ruža i ovih patuljastih i što padaju i stubačica, ali sve se to jedno po jedno ubacuje, ne može ništa odmah. Ja sam recimo begoniju pincetom posijao. Uzeo sam materijal da pravim i veći plastenik, još jedan ako se krene širiti proizvodnja", kaže Munir.
Priča da je i novu godinu dočekao u plasteniku pazeći na cvijeće koje je veoma osjetljivo i zahtjeva posebnu njegu, vrijeme i trud. Ali za cvijeće mu ništa nije teško.
"Sve sam radim, žena i ostali u kući imaju svoje obaveze, može se doduše naći i radnika ali to je veliki rizik jer su skupa sjemena. Hiljadu zrna ciklame je 360 eura i ko ne poznaje kako treba raditi s tim sjemenom, može sve otići u zrak. Rizično je. A svaki posao što radiš, ako ga ne voliš bolje ga nemoj ni raditi. Ti moraš svako dva tri sata ustajati, ja sam cijelu zimu to radio. Nekad mi preko zime dosadi ali bogami nije lako pare uložiti pa pustiti da propadne.Velika su ulaganja, objekat treba da ima dobru izolaciju, konstantno grijanje, sjemena su skupa, vazne, zemlja. Ti skupo platiš to i ako nema uslove ono može propasti, sjeme koje si skupo platio ako staviš u bez veze zemlju nema ništa od njega. Ali ako si počeo plivati onda 'plivaj'", kaže Munir.
Munir se ne boji posla, a i na tržištu je prepoznatljiv. Cvijeće iz njegovog rasadnika je veoma traženo. Nada se da mu ono što je uložio neće biti uzaludno.
