Predsjednik BUM-a Aleksandar Krunić: Ako je nekome svrha samo da zaradi, bojim se da će imati težak život

Ova organizacija je posvećena profesionalnom razvoju menadžera kroz različite aktivnosti, među kojima je edukacija o najvažnijim temama iz struke. Osim toga, posvećena je razvoju cijelog društva. O tome koliko je značajno ovo udruženje govori i to da njegovi članovi dolaze iz kompanija različitih djelatnosti, koje zajedno imaju više od 4.000 radnika i promet veći od 1,5 milijardi KM.

Krunić je Sarajlija čija je adresa 20 godina bila u Austriji, gdje se, između ostalog, školovao, a po povratku u Bosnu i Hercegovinu, pridružio se porodičnoj kompaniji koju i danas vodi. Riječ je o kompaniji Pharma Maac koja se bavi uvozom i distribucijom farmaceutskih proizvoda.

Kao predsjednik Upravnog odbora BUM-a u intervjuu za Klix.ba je govorio o radu BUM-a, statusu generacije Z na tržištu rada i poslovima budućnosti. Odgovorio nam je i na ključno pitanje za ovu struku - da li u Bosni i Hercegovini nedostaje menadžera.

Ne nedostaje organizacija u Bosni i Hercegovini koje okupljaju poslodavce, menadžere, i sl. Zbog čega je osnovan BUM i po čemu se razlikuje u odnosu na postojeće organizacije?

Naša misija prilikom osnivanja bila je da ojačamo međusobne veze i stvorimo prostor gdje možemo zajedno rasti i dijeliti znanje, a istovremeno graditi bolju budućnost za generacije koje dolaze. U BUM-u ne okupljamo samo kompanije, već ljude, pojedince koji su angažirani i strastveni u svom radu.

Dok većina drugih sličnih udruženja zastupa interese firmi, naš fokus je na menadžerima iz cijele Bosne i Hercegovine, što obogaćuje našu zajednicu. Njegujemo vrijednosti koje idu daleko izvan imidža - jedina smo organizacija koja djeluje u cijeloj zemlji, što nam omogućava da stvorimo pravu mrežu podrške.

Regionalni događaji koje organizujemo su izuzetno inspirativni i postali su platforma za stvaranje jake zajednice, u kojoj smo jedni drugima podrška na profesionalnim putovanjima.

Osim u Sarajevu i regionalnim centrima, različite tematske događaje organizovali smo u Posušju, Livnu, Tešnju, Vitezu, Bijeljini i drugim gradovima, koji donose toliko inspirativnih i kvalitetnih poslovnih priča. Primjera radi, Banja Luka i Mostar imaju tehnološki centar, a Sarajevo ga nema.

BUM okuplja one koji žele stvoriti bolje okruženje za buduće generacije, a to je od suštinske važnosti. Kao menadžer, smatram da je važno gledati na širu zajednicu, a ne samo na lične interese. S ponosom mogu reći da imamo 70 članova i svakodnevno rastemo, dijeleći iste vrijednosti i gradeći nešto značajno.

Želimo promijeniti percepciju jer mnogi u Bosni i Hercegovini gube nadu. Kada se izgubi nada, ništa materijalno ne može donijeti zadovoljstvo. Naša misija je inspirisati i vraćati tu nadu kroz zajednički rad i viziju boljeg sutra.

BUM je posvećen i edukaciji menadžera. Šta menadžeri mogu naučiti na tim edukacijama?

Uzeli smo u obzir pravac u kojem ide svijet, što se prvenstveno odnosi na vještačku inteligenciju, kibernetičku sigurnost, upravljanje ljudima, digitalizaciju i zelenu tranziciju. Dakle, to su teme kojima smo se bavili na način da neko iz prakse govori o njima.

Primjera radi, kolegica iz Posušja, koja već mjeri ugljični otisak, objasnila nam je kako se praktično to radi. To su praktična znanja koja se ne mogu platiti. Ni Google ni ChatGPT to neće tako dobro objasniti.

Suština naših edukativnih skupova je pružanje realnog znanja. Konačni cilj, koji još nismo ostvarili, jeste da formiramo menadžment akademiju - da budemo mjesto stalnih edukacija za mlađe menadžere, u čemu smo se ugledali na kolege iz regije. Primjera radi, predavači u Srbiji su predsjednici uprava, direktori, osobe s 20-30 godina iskustva. Menadžment akademije u organizaciji asocijacija menadžera su u susjedstvu postale brend.

Jako je bitno kod edukacija to da li je neko došao da uči ili misli da sve zna. To je lako prepoznati. Oni koji uče, zapisuju i postavljaju pitanja. Balkanski je problem taj što ljudi misle da sve znaju. Menadžer 21. stoljeća treba biti svjestan onoga što ne zna te odatle početi.

Ostvarili smo saradnju i s udruženjima menadžera u Hrvatskoj i Srbiji, kroz koju dobijamo uvid u iskustva u regiji, a čime shvatamo kakva je naša pozicija u Bosni i Hercegovini.

Šta uviđate kao najvećim problemima i nedostacima menadžera u Bosni i Hercegovini?

Ne bih da govorim o nedostacima. Više bih to volio nazvati stvarima kojih ne bi bilo loše da ih je više. Jedna od njih je "pucanje na visoko".

Volio bih da vidim više ambicije da se napravi nešto veliko. Emerik Blum, osnivač Energoinvesta, je rekao da želi da Energoinvest bude bolji od Siemensa i General Electrica (GE). Dakle, želio je da Energoinvest bude najbolji na svijetu. Njegovo okruženje je pristalo na to.

Mnogi danas su izgubili vjeru da možemo ponovo biti uspješni, a sjetimo se da je Energoinvest napravio prvi dalekovod u pustinjskim uslovima, i to u vrijeme kada su imali samo 20 radnika. Vjerujem da je moguće obnoviti taj duh i ponovo postići velike stvari.

Prije 18 godina vratio sam se u Sarajevo, u jednu malu firmu koja sada, osim u Bosni i Hercegovini, posluje i u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, zapošljavajući stotinjak vrijednih ljudi. Svi su mi govorili da sam lud, pa i danas, kada želim širiti poslovanje u Mađarskoj i Albaniji.

Osim toga, volio bih više vidjeti i stav da su organizacija i zajednica iznad ličnog interesa. To su pravi lideri kakvih je nekada, čini mi se, bilo više. Riječ je o vizionarstvu, poniznosti i skromnosti u velikim stvarima. To je ono što mene pokreće jer kao ljudsko biće moramo imati neku svrhu.

Ako je nekome svrha samo da zaradi novac, bojim se da će imati težak život. Nisam naivan, znam šta je kapitalizam, ali se primijeti ko je zaokružen, ko je holističan, što mi je jako bitno. Osnova strategije moje firme jeste da mi činimo dobro jer se dobro dobrim vraća.

Ako pokrenete biznis, zaposlite ljude, učinite ih zadovoljnim, da imaju pristojan život, profitabilni ste. Malo odvojite od tog profita za zajedničko dobro, nešto humano i društvo će biti mnogo bolje.

Postoje li razlike između domaćih i stranih menadžera? Koliko dobro ili možda koliko loše se strani menadžeri snalaze u Bosni i Hercegovini?

Mislim da je osnovna razlika da naše ljude prevashodno pokreću emocije, a ne razum, kao što je to slučaj kod stranaca. I ja sam na neki određen način strani menadžer, ali klasični stranac, koji nema pozadinu i poveznicu s ovim prostorom kakvu imam ja, mora biti na određeni način šokiran kada dođe ovdje.

Prije 20-ak godina, kada sam počeo raditi u Bosni i Hercegovini, čini mi se da nije postojao toliki jaz. I dan danas postoji institut pečata, po čemu smo negativan izuzetak u cijeloj regiji, ili još uvijek ne postoji mogućnost potpisivanja dokumenata digitalnim potpisom.

Uopće, birokratija je sveprisutna, pa mi je tako u Bosni i Hercegovini trebalo dvije godine da likvidiram firmu, a u Austriji sam u jednom danu likvidirao jednu i osnovao drugu firmu.

Po svom ličnom izboru živim i radim u Bosni i Hercegovini jer smatram da ovdje žive najbolji ljudi. Istovremeno, volim i cijenim germanski način života i germansku poslovnu profesionalnost, ali mi je za život važnija toplina i gostoprimstvo, posebno prema porodicama, koje nudi okruženje u Bosni i Hercegovine.

BUM radi i na primjeni ESG principa. Koliko bh. menadžeri uopće znaju o čemu je riječ, posebno u domenu zaštite okoliša?

Kao i u svemu što radimo, i ovdje smo pristupili praktično i predstavili primjere nekih od naših članica koji su uspješno implementirali ESG standarde u poslovanju. Definitivno je da je zelena tranzicija najveće iskušenje, ali i velika prilika.

Nije lako objasniti da zelena tranzicija predstavlja nova radna mjesta, da su fosilna goriva dobrim dijelom zamjenjiva, ali je to naprosto tako. Ništa, naravno, ne može biti urađeno preko noći. Država mora još više raditi na tome. Privatni sektor je spreman i voljan za to jer, ako ništa drugo, na to ih primorava Evropska unija i strani poslovni partner, a, osim toga, time ostvaruju uštede.

Tokom života na zapadu najviše se sjećam "finog bombardovanja" javnosti o bitnim temama o zaštiti okoliša, kroz različite aktivnosti i edukativni sadržaj. Austrijanci se nisu rodili osviješteni, njima je svijest usađena. Isto se može uraditi i kod nas. Osim toga, okvir i infrastruktura za intenzivnije korištenje obnovljivih izvora energije može i mora biti bolja.

Kada je u pitanju socijalni aspekt, ima napretka u odnosu prema zaposlenima, uslovima rada, kao i jednakim primanjima. Kod nas nije incident da žene imaju jednake plate kao i muškarci na istim radnim pozicijama. To nije slučaj u Austriji, gdje žene često imaju 20-25 posto nižu platu nego muškarci za isti posao.

Kakav je status generacije Z (onih koji su rođeni krajem 1990-ih i početkom 2000-ih) na tržištu rada? S kakvim izazovima se menadžeri suočavaju kada je u pitanju ova populacija? Stereotipi su da su to lijene osobe, da mnogo šta ne žele raditi, da žele brz karijerni razvoj, visoku platu od početka karijere.

Ne volim generalizacije i ne bih to tako posmatrao. Generacija Z je tu i ostaje. Ne možemo ih jednostavno ignorisati ili se vraćati u prošlost. Dok smo mi stariji navikli na naporan rad i čekanje na povišice, oni traže svrhu u svom radu. Nisu lijeni, već razmišljaju kritički.

Primjerice, moj sin se strastveno bavi onim što ga zanima. Mislim da je to dobro i da to treba kanalisati. Generacija Z će nas primorati da se mi ostali preispitamo - ne da radimo manje, već da radimo pametnije. Nije suština u više jer jednostavno nema dovoljno vremena za to - dan traje 24 sata. Radno vrijeme je tu da se iskoristi na što učinkovitiji način.

Zanimljivo je da dvije trećine nasljednika porodičnih firmi u Njemačkoj ne žele preuzeti upravljanje tim firmama. Čak i sin vlasnika jedne velike kompanije radije se opredijelio za obnovljive izvore energije nego za porodični posao. Kinezima su prodali porodičnu kompaniju, a tako generisane milijarde su uložili u istraživanje obnovljivih izvora energije .

Skeptičan sam u pogledu našeg strpljenja da saslušamo generaciju Z, ali moramo ih prihvatiti onakvima kakvi jesu.

Naš dodatni doprinos novim generacijama jeste program stipendiranja, gdje ove godine stipendiramo ukupno 30 studenata i srednjoškolaca iz cijele Bosne i Hercegovine. Kroz program dobijaju mentorsku podršku i dodatne edukacije za njihov bolji položaj na tržištu rada nakon formalnog obrazovanja.

Govorili smo o generaciji budućnosti, a koji su to poslovi budućnosti?

To je recimo nauka o podacima (data science). Dobar, praktičan primjer za to, za koji sam nedavno saznao, jeste "Muzej iluzija", jedinstven projekat koji se u nekoliko godina proširio na više od 50 lokacija širom svijeta. Osim nauke o podacima, poslovi budućnosti su poslovi vezani s vještačkom inteligencijom. Treba nam iskorak ka tome da znamo koristiti vještačku inteligenciju.

Sigurno je i to da će se investirati milijarde u upravljanje ljudima, što se odnosi i na rad od kuće, psihološku pomoć radnicima, i sl. Svakako da će od velike koristi biti i oni koji budu radili na zelenoj tranziciji, robotizaciji i digitalizaciji.

Dakle, sve su to stvari koje nameću pitanje kakve šanse imaju stariji u odnosu na generaciju Z u tim istim stvarima. Svijet se nevjerovatno brzo razvija, a ponekad sam vrlo zabrinut koliko zaostajemo za tim razvojem.

Proizvođači sa istoka, poput onih iz Kine i Indije, prodiru na tržište, ali to predstavlja i priliku za Bosnu i Hercegovinu. Primjeri uspješnih hrvatskih kompanija, poput Infobipa i Rimca, pokazuju da se može postići značajan uspjeh.

Kakve su uopće bile šanse da se u Hrvatskoj, koja kao država bivše Jugoslavije nije imala skoro nikakve veze s autoindustrijom, osnuje kompanija kakva je Rimac? Bojim se da će se naše zaostajanje samo povećavati ako ne prebacimo u petu ili šestu brzinu.

Neki misle da su poslodavci, menadžeri počeli obraćati pažnju na dobrobit radnika tek kada su oni počeli napuštati zemlju. Kako komentarišete ovu konstataciju?

Ključno pitanje ovdje je etički aspekt odnosa između poslodavaca i radnika, koji treba razmatrati kroz strategiju. Ne može se smatrati da su svi poslodavci i menadžeri isti, među njima su i vizionari koji brinu o dobrobiti svojih radnika, a loše upravljanje samo šteti njima samima.

Slažem se da je dobro što se reagovalo, iako možda prekasno. Moramo se zapitati o javnom sektoru - dok privatni sektor prati trendove i donosi promjene, javni sektor ostaje neaktivan i nadam se da će generacija Z donijeti promjene i u tom smislu.

U svijetu je normalno da je tržište rada dinamično. Na Zapadu je normalno da kada nisi zadovoljan poslom, tražiš novi posao, što kod nas još nije tako. Amerikancu je normalno da se preseli iz Milwaukeeja u Los Angeles zbog posla. Mi smo previše statični. Kada govorimo o rastu plate, važno je da zaposlenici razumiju da viša plata obično dolazi s većim odgovornostima. Pozitivno je što sve više poslodavaca to prepoznaje i prihvata.

Koji su kratkoročni i dugoročni ciljevi BUM-a?

Prioritet nam je da nastavimo s konferencijama i panelima, odnosno događajima umrežavanja kako bismo širom zemlje okupljali ljude. Nastojimo da svakog mjeseca imamo executive sastanke i jedan takav je nedavno bio u Livnu, a u ovom mjesecu će to biti u Banjoj Luci.

Za naredni kvartal, osim mjesečnih meetupova, planiramo i panel kojeg bismo posvetili ESG-u kroz bankarsku prizmu. Velika nam je želja da uspostavimo saradnju s Ekonomskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu (EFSA) te se iskreno nadam ćemo prve konkretne aktivnosti u tom pravcu imati u drugom kvartalu ove godine.

Ove godine planiramo realizovati 20 događaja, što bi značilo da se praktično svake dvije sedmice nešto dešava, po čemu bismo postavili nove standarde jer to ne uspijeva nijedna druga slična organizacija.

Što se tiče dugoročnih ciljeva, ponovo bih spomenuo naš cilj da želimo pokrenuti menadžment akademiju, čime bismo postavili temelje sistemskoj edukaciji menadžera u našoj državi. Jedan od dugoročnih ciljeva je i otvaranje ureda u Banjoj Luci.

U jednom od intervjua ste kazali da nedostaje menadžera, da li je to zaista tako?

Menadžera ima samo nominalno, ali koliko među njima ima dobrih profesionalnih, edukovanih menadžera? Dobrih menadžera nema dovoljno, i to vrlo dobro zna svako ko ih traži, a dobri menadžeri se ne rađaju, nego se grade.

Ko je pozvaniji da izgrađuje nove menadžere, nego menadžeri sami. Na tom tragu je jasno da BUM nije nikakav hir, nego prijeka potreba.