Šatorović: Poslodavci žele ozakoniti robovlasništvo, insistiramo na minimalcu od 1.000 KM
Kako ocjenjujete trenutno stanje u vezi s pitanjem prava radnika u našoj zemlji? Radnici u Bosni i Hercegovini se danas nalaze u mnogo težoj situaciji nego su to bili prije nekoliko godina. Činjenica da je Vlada Federacije BiH uradila sve što je mogla da dođe do ukidanja kolektivnih ugovora te da dvije godine izbjegava definisanje najniže plate, dovela je do stvaranja osjećaja nesigurnosti kod većine radnika. Uz to, na sceni su, kao i do sada, brojna kršenja zakonskih odredbi koje štite prava radnika, velika stopa nezaposlenosti, izrabljivanje radnika, nekažnjavanje poslodavaca koji krše prava radnika, neredovna i nedostatna primanja radnika, ogroman broj prekovremenih radnih sati koje radnici imaju, a za šta nisu adekvatno plaćeni…
U periodu od donošenja novog Zakona o radu do danas, da li je pozicija radnika bolja ili lošija? Nažalost, obistinile su se sve tvrdnje Saveza samostalnih sindikata BiH koji se, kao što vam je poznato, žestoko protivio usvajanju Zakona o radu koji je danas na snazi. Tada smo pokušavali objasniti članovima izvršne i zakonodavne vlasti u Federaciji BiH da će usvajanjem zakona u predloženom tekstu doći do derogiranja radničkih prava, pogoršanja njihovog socijalno-ekonomskog statusa, razvijanja osjećaja pravne nesigurnosti i nezaštićenosti kod radnika te da u konačnici neće doći do otvaranja novih radnih mjesta, već, naprotiv, do masovnijeg odlaska radne snage iz naše zemlje.
Danas, na početku 2020. godine svjedočimo nedostatku kvalifikovane radne snage, jer je na sceni egzodus radnika u zemlje Zapadne Evrope, suočavamo se s nepostojanjem Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, većine granskih kolektivnih ugovora, smanjenjem obima radničkih prava, nepostojanjem definisane najniže plate, ignorisanjem sindikata od predstavnika izvrše vlasti i nepoštivanjem Zakona o radu od onih koji su taj isti zakon svojevremeno nametnuli. Sve navedeno govori da je radnopravni status i ekonomsko-socijalni položaj radnika u Federaciji BiH danas teži nego je bio u vrijeme usvajanja Zakona o radu. Troškovi života su u stalnom porastu, plate ne prate taj trend, tako da je sve veći jaz između radničkih primanja i iznosa koji je potreban za dostojanstven život radnika i članova njihovih porodica. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da se i ne nazire spremnost nadležnih da se ova situacija promijeni u korist radnika.
Poslodavci insistiraju na novom zakonu o ustupanju radne snage, sindikati su protiv. Šta se želi tim prijedlogom te koje su opasnosti po radnike? Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine do danas nije zvanično dobio tekst predloženog zakona te zato nismo bili u mogućnosti uputiti konkretne amandmane na tekst. Međutim, ono iza čega čvrsto stojimo je stav da takav zakon predstavlja zakonsko uvođenje robovlasništva nad radnicima u Federaciji BiH. Stoljećima nakon što se moderni svijet izborio protiv takvog oblika izrabljivanja, poslodavci u Federaciji BiH pokušavaju legalizovati takav način tretiranja radnika. Radnici nisu roba niti aparati koji se trebaju pozajmljivati ili iznajmljivati kada se za to stvori potreba. Radnici imaju svoja prava i obaveze koje su im zagarntovane međunarodnim konvencijama, Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Federacije BiH, Zakonom o radu FBiH i drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Radnici su ti koji stvaraju vrijednost i profit i bez njih nema ni poslodavaca. Već to je dovoljan razlog zašto ih trebaju tretirati kao vrijednost koju treba cijeniti i poštovati.
Ljudi i dalje odlaze iz naše zemlje. Koliko je taj odlazak povezan s radničkim pravima kod nas? Odlazak ljudi iz naše zemlje je direktna posljedica cjelokupnog stanja u Bosni i Hercegovini. Politička nestabilnost, kontinuirana ekonomska kriza, strah od neizvjesnosti koji radnici osjećaju, plate koje nisu dostatne za normalan i dostojanstven život – sve to su razlozi zašto ljudi imaju želju da život nastave u nekoj od zemalja Zapadne Evrope. Imajući u vidu da, prema zvaničnim statističkim podacima, najveći broj radnika radnika prima platu do 650 KM, što ne pokriva ni trećinu iznosa potrebnog za minimalnu potrošačku korpu, potpuno je nerealno očekivati od ljudi da ne žele otići. Čak i uz pretpostavku da rad u nekoj drugoj zemlji ne znači neminovno mnogo lagodniji život, ljudima treba osjećaj sigurnosti. To je nešto što u ovom trenutku nemaju u Bosni i Hercegovini. Bitno je naglasiti da je većina zakona u našoj zemlji kompatibilna sa zakonima koji vladaju u Evropskoj uniji, ali je, nažalost, problem u njihovom neprimjenjivanju i nepostojanju odgovarajućih kazni za sve one koji to rade.
Šta u kratkom i srednjem roku sindikati mogu učiniti za poboljšanje prava radnika te koji su planovi SSSBiH za 2020. godinu?
Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine će se i dalje nastaviti aktivno i svim zakonski raspoloživim sredstvima boriti za prava naših članova. Sasvim je jasno da nam u toj borbi treba njihova podrška i da su šanse za uspjeh veće ukoliko smo organizovaniji, brojniji i jedinstveniji. Zato ih pozivamo da se sindikalno organizuju, da oforme sindikate tamo gdje ne postoje, da aktivno učestvuju u radu postojećih sindikalnih organizacija. Borit ćemo se za jačanje inspekcijskih organa, pooštravanje kaznenih odredbi za sve one koji ne poštuju zakone, a iskoristit ćemo i sve raspoložive mehanizme koji nam garantuju socijalni dijalog na svim nivoima. U ovoj godini nastavljamo i akciju organizovanja sindikata u firmama gdje do sada nije postojala sindikalna organizacija radnika te jačanje kapaciteta već postojećih sindikalnih struktura. Naglasak će ostati na radu na terenu, direktno s našim članovima, jer to omogućava direktnu i ciljanu pomoć kad god se za to stvori potreba.
Kako pomoći radnicima koji nisu zaštićeni granskim ugovorima? Zakon o radu Federacije BiH garantuje minimum prava i obaveza, kako radnika tako i poslodavaca i predstavlja pravnu osnovu za zaštitu njihovih prava. Poznato je da je nakon reforme radnog zakonodavstva, prije svega donošenja Zakona o radu prestala primjena važećih kolektivnih ugovora te da kao posljedicu te promjene trenutno imamo zaključen veoma mali broj granskih kolektivnih ugovora i neznatan broj pojedničanih kolektivnih ugovora. Takvo stanje je jedan od najvažnijih razloga što je Savez samostalnih sindikata BiH nakon donošenja Odluke o otkazu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH od Udruženja poslodavaca FBiH insistirao na održavanju sjednice ESV-a kako bi se na tripartitnoj osnovi zaključio Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji bi se proširenjem primjenivao na sve poslodavce na teritoriji FBiH i na taj način bi osigurali jednake uslove rada za sve radnike na području Federacije BiH.
Nažalost, Vlada Federacije BiH već više od dvije godine odbija pregovore o Općem kolektivnom ugovoru, iako su svojevremeno insistirali da u Zakon o radu bude vraćena odredba da se ti pregovori vode na tripartitnom nivou i da oni budu dio toga. Blokadom rada Ekonomsko-socijalnog vijeća za teritoriju FBiH su nastojali da dođemo u situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, odnosno da više ne postoji Opći kolektivni ugovor, da više ne važi većina granskih kolektivnih ugovora, da nemamo definisanu najnižu platu i da, u konačnici, radnici u Federaciji BiH budu izloženi pravnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Zato ne trebaju biti iznenađeni odljevom kvalifikovane radne snage iz naše zemlje, jer je to direktna posljedica njihovog višegodišnjeg "rada".
Nama kao sindikatu međunarodne konvencije i pozitivna legislativa daju pravo i osnovu da štitimo prava svakog člana i mi ćemo to nastaviti koristiti. Da li će to podrazumijevati pokretanje tužbi, organizovanje štrajkova, blokada rada… isključivo ovisi o veličini problema s kojim se radnici suoče, njihovoj želji i zahtjevima. Mi smo tu da im u punom kapacitetu pružimo svaki vid podrške i pomoći.
Kako ocjenjujete organiziranost sindikata kod nas, njihovu brojnost te koliko su podjele i sukobi u ranijim godinama umanjili značaj sindikata? Do sada se u našoj zemlji kao jedan od aksioma ponašanja pojedinih predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti te centara političke moći pokazala želja i nastojanje da se sindikalni pokret, tačnije Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, kao najstarija i najmasovnija radnička organizacija u našoj zemlji, oslabi, podijeli ili u potpunosti uništi. Nažalost, prethodnih godina smo povremeno svjedočili i situacijama u kojim pojedine sindikalne organizacije ili granski sindikati prihvataju takvu igru predstavnika vlasti, pa usljed toga pokušavaju sabotirati neke od naših aktivnosti ili staviti fokus interesovanja javnosti na unutarnje nesuglasice u sindikatu umjesto na položaj radnika. Sve to je prilično narušilo ugled sindikata i na nama je da taj ugled i povjerenje radnika u sindikat u potpunosti vratimo. Sindikat je u najvećoj mjeri preslikana verzija općeg stanja u državi, tako da je podložan različitim teorijama, pokušajima destruktivnog djelovanja, unošenja razdora i podjela. Do sada smo kao Savez samostalnih sindikata BiH uspjeli izaći kao pobjednici i sačuvati organizaciju, ali taj uspjeh je postignut uz velike žrtve. Svakako da nam u prilog ne ide ni masovni odlazak radnika iz naše zemlje i velika stopa nezaposlenosti, jer na taj način gubimo postojeće ili potencijalne članove. Snaga sindikata jeste u njegovoj masovnosti i gubitak svakog člana predstavlja dugoročno opasnost za sindikalno djelovanje.
Što se tiče procenta organizovanosti radnika u sindikate, naša zemlja je još uvijek među onima koje imaju najveću stopu. To je, svakako, posljedica jednog tradicionalnog pristupa sindikatu koji nosimo kao naslijeđe prošlog sistema koji je vladao na ovim prostorima, ali i rezultat truda i rada današanjeg sindikata na tome da privuče pažnju posebno mladih ljudi. Na tome ćemo nastaviti raditi i u budućnosti. Radnicima mora biti jasno da jedino sindikat ima pravo na kolektivno pregovaranje i, ukoliko se javi potreba za tim, organizovanje štrajkova i obustava rada. Na nama je da im to objasnimo, pojasnimo i da opravdamo povjerenje koje nam svojim članstvom u sindikatu daju.
