Stečajni postupci godinama traju u Tuzli: Od katastrofalnih primjera do pozitivnih priča
Dugovanja preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika procijenjena su na više od 100 miliona maraka, a problem u onima u kojima se finalizaciji stečaja ne nazire kraj predstavlja nedostatak imovine kroz koju bi se namirila potraživanja.
Desetine firmi iz Tuzlanskog kantona nakon rata ugašene su, što zbog loše privatizacije, ali i dugogodišnjih stečajnih postupaka koji nisu sprovođeni na adekvatan način. Među najvećim gubitnicima navedeni su radnici koji i danas muku muče s uvezivanjem radnog staža i odlaska u penziju. Zbog toga nerijetko protestuju ispred zgrade pravosudnih institucija u Tuzli.
Zbog višegodišnjih postupaka imovina u određenim kompanijama višestruko je izgubila na vrijednosti, ali i među katastrofalnim primjerima nalaze se pozitivne priče poput one u tuzlanskoj Fabrici deterdženata Dita u kojoj je stečaj otvoren 18. marta 2015. godine.
Njenu imovinu kupila je tuzlanska kompanija Bingo po sistemu slobodne pogodbe za blizu osam miliona KM, a na radničku kapiju sada svakog jutra dolazi više od 100 osoba. Kako je potvrđeno za Klix.ba, stečajni postupak u Diti trebao bi biti završen uskoro jer je Općinski sud u Tuzli donio rješenje o glavnoj diobi, a još prije godinu dana prodata je sva imovina.
"Fabrika deterdženata Dita nalazi se u završnoj fazi stečajnog postupka. Trenutno se vrši zadnja dioba, a onda slijedi zaključenje stečajnog postupka koje će najvjerovatnije biti u mjesecu martu ove godine. Sva imovina je prodata poznatom kupcu koji je nastavio proizvodnju", kazao je za Klix.ba pomoćnik stečajnog upravnika u tuzlanskoj Diti Almir Bajrić.
Polovinom ove godine stečaj bi trebao biti zaključen i u Fabrici obuće Aida u kojoj je ovaj postupak otvoren u novembru 2016. godine. Te iste godine Aidina imovina stavljena je na prodaju za sedam miliona KM, međutim svog kupca dobila je tek dvije godine kasnije po duplo nižoj cijeni.
"Dosad su sprovedene sve aktivnosti koje su potrebne za zaključenje stečajnog postupka, a između ostalog održano je ročište za glavnu diobu na kojem je donesena odgovarajuća odluka o raspodjeli sredstava. Na to rješenje koje je donio Općinski sud u Tuzli reagovala je nekolicina radnika koja je podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Sada se čeka razmatranje žalbe, nakon toga će biti izvršna glavna dioba, a samim tim i zaključen stečajni postupak", kazao je za Klix.ba stečajni upravnik u Aidi Mehmed Krainović.
Veća dugovanja od vrijednosti imovine Za razliku od Dite i Aide nepoznanica je kada će stečaj biti zaključen u nekadašnjoj Tvornici transportnih uređaja (TTU) u Tuzli, gdje je ovaj postupak otvoren 5. novembra 2015. godine. Tada je bilo zaposleno okvirno 230 radnika u fabrici koja je bila u dugovanjima od 38 miliona KM, a zdravi dio firme za prodaju procijenjen je na 22 miliona KM.
U decembru 2016. godine proizvodni pogon TTU-a za šest miliona maraka prodat je Elektroprivredi BiH i Rudniku mrkog uglja Banovići koji su formirali novo preduzeće TTU Energetik, koje zapošljava određeni dio nekadašnjih radnika tuzlanskog giganta u stečaju.
Posljednja prodaja imovine TTU-a obavljena je u oktobru prošle godine, a tada je kompanija Tuzla Remont koja se nalazi u vlasništvu trgovačkog lanca Bingo kupila nekadašnju zgradu uprave tuzlanske firme u stečaju za 1,5 miliona KM.
Stečajna upravnica u TTU-u Alisa Bijedić za Klix.ba potvrdila je da je kroz dosadašnji postupak, odnosno prodaju imovine radnicima uvezano 12 godina radnog staža, a trenutno se u saradnji sa Federalnim ministarstvom industrije vrši uvezivanje staža onima koji su stekli uslove za odlazak u penziju.
"Trenutno postoje tri cjeline imovine sadašnje vrijednosti od okvirno 2,5 miliona maraka. To je jedan dio zemljišta u krugu TTU-a u Tuzli, zatim pogon u Mramoru te jedna parcela na jezeru Modrac. Prodajom pogona u Mramoru za koji je objavljena deseta prodaja uvezao bi se radni staž za sve radnike do početka otvaranja stečaja", kazala nam je Bijedić.
Za pogon u Mramoru trenutno nema zainteresiranih kupaca, iz kruga u krug cijena za svu imovinu TTU-a uglavnom je u padu, a nju određuje odbor povjerilaca koji djeluje u okviru nadležnog suda. No, i da se u ovom trenutku proda sva imovina nekadašnjeg privrednog giganta, dovoljno novca neće biti za namirivanje svih potraživanja.
"Ukoliko se proda zemljište u krugu TTU-a u Tuzli određeni iznos novca mogao bi biti za neki opći isplatni red, s tim što bi to bio vrlo mali procenat namirenja", dodala je Bijedić.
Najteže radnicima Fortune i Konjuha S druge strane, trenutno su u najnepoželjnijem položaju radnici Fabrike obuće Fortuna u Gračanici i Fabrike namještaja Konjuh iz Živinica.
Stečaj u Konjuhu otvoren je u septembru 2016. godine, a do danas samo su se zabilježila gomilanja troškova ovog postupka. Vrijednost ove fabrike procijenjena je na 50 miliona KM, međutim ona je sada snižena za 20 miliona maraka. Do danas je prodat tek jedan mali dio fabrike, a riječ je o autobazi za 857.000 KM, nekadašnjoj fabrici stolica koja je dobila kupca za 1.600.000 KM te poslovnom prostoru koji je otišao za 584.275 maraka.
Proizvodni proces manjeg intenziteta trenutno se odvija u živiničkom Konjuhu, a sporo odvijanje stečajnog postupka ogleda se u činjenici da nije dozvoljena posebna prodaja odvojenih proizvodnih cjelina, zbog sudskog spora s Općinom Živinice, a koja zahtjeva urbanistički plan. Trenutno jedini način prodaje imovine realizira se rasparčavanjem, odnosno dijeljenjem imovine na lotove.
Fabrika obuće Fortuna također je u stečaju sa dugovanjima od skoro 50 miliona KM, međutim do danas nije otvorena nijedna prodaja imovine. Vrijednost imovine procijenjena je na 10 miliona maraka, što je nedovoljno da se uveže 19 godina radnog staža radnicima koji vjeruju da bi se ova kompanija mogla revitalizirati poput tuzlanske Dite. Međutim, ovdje se nalazi na problem zbog činjenice da se do danas strateški partner nije pojavio. Troškovi Fortune i dalje rastu, a određene dijelove nekadašnje fabrike trenutno koriste druge firme.
Čavalić: Kroz dobro organizovan i vođen stečaj može se uraditi mnogo toga Ekonomski posmatrano, stečajni postupci nose izuzetan potencijal u vidu potpunog ili parcijalnog rješavanja statusa određenog preduzeća. Za razliku od likvidacije, stečaj ipak treba da pruži određeni stepen nade.
Prema riječima ekonomskog analitičara Admira Čavalića, ovo vrijedi i za područje Tuzlanskog kantona, gdje se pokazalo da se kroz dobro organizovan i vođen stečaj može uraditi mnogo toga u smislu prodaje perspektivne imovine preduzeća, ili čak i više - potpune revitalizacije ranije neperspektivnih preduzeća, do realizacije izvoznih aktivnosti.
"Međutim, potrebno je naglasiti da se najveći problemi tiču transparentnosti ovog procesa, skrivenih motiva određenih aktera, kao i brzine rješavanja stečajnog postupka. Ovo je svakako povezano i s ukupnim radom pravosuđa. U Tuzlanskom kantonu posebno ranije je bila izražena praksa da se jedan stečajni upravnik imenuje za više preduzeća. Pet do deset godina, koliko mogu trajati ove radnje, znači apsolutno promjenu tržišnih okolnosti, što uz fizičko propadanje sredstava, znači pad konkuretnosti datog preduzeća", kaže Čavalić za Klix.ba.
Kada je riječ o Tuzlanskom kantonu, pored ročnosti stečajnog postupka, Čavalić kaže da se pojavljuju i problemi preduzeća na čekanju, tj. kada se ciljano ne pokreće stečajni postupak, što dodatno usložnjava čitavu situaciju.
"Za preduzeće je, naime bolje da na vrijeme krene sa navedenim aktivnostima, a s ciljem spašavanja zdravog dijela poslovnog sistema i eventualnog pronalaska strateškog partnera. Naglašavam, u praksi su različiti stečajni ishodi - od katastrofalnih do veoma pozitivnih priča. Suštinsko pitanje je ono koje se tiče odgovornosti svih onih koji su uključeni u stečajnim postupcima koji vode definitivnoj propasti datog preduzeća", precizirao je na kraju Čavalić.
