Upoznajte sarajevsku verziju braće iz kultnih "Mućki": "Možemo ostat i bez gaća, samo nek' je obraz čist"

Flaša benzina, kleme, guranje... Sve je podsjećalo na scene iz serije. No, vratimo se u prve epizode.

Sve je u računici (ili nije?)

Tarik, po zanimanju kuhar, i bivši policajac Mirnes, nisu krenuli u biznis s gotovim receptima za uspjeh. Zapravo, sve što su imali bili su volja, snalažljivost i spremnost da rizikuju.

"Kod nas su oduvijek bile računice. Za svaki posao - prvo napravimo računicu koliko smo zaradili, a onda započinjemo nešto. U međuvremenu potrošimo to što smo zaradili i ništa nam ne ostane. Uvijek je bio minus, nikad zelena grana" - ovaj jednostavan, a opet toliko iskren rezime, na sjajan način je dočarao duh naših sagovornika.

Kao što se dalo naslutiti, počeci nisu bili obećavajući. Kako bi "stali na svoje noge", braća Fatić bavila su se svime što im je palo na pamet. Krenuli su s uzgojem i preprodajom suhih šljiva i povrća, zatim s ćurkama, a probali su prodavati i odjeću.

"Odradimo turu-dvije šljiva pa pređemo na krompir. Pa odradimo turu-dvije krompira pa pređemo na ćurke. To je bio početak. Tako smo poduzetni bili. Kao što to obično biva s ovim poslovima, svaki je bio osuđen na propast - dok nismo sasvim slučajno vidjeli šansu u bijeloj tehnici", pričaju za Klix.ba.

U tim momentima, kažu, u Sarajevu niko nije gledao polovnu robu, dok se u Tuzli s njom itekako poslovalo.

"Tako smo počeli iz Tuzle dovlačiti po tri komada mašina sedmično. Malo-pomalo, za tri mjeseca napravili smo lager od 90 mašina. Ljudi s čaršije dolazili su kod nas i bilo je jasno da smo razvili ozbiljan posao. To je trajalo sve do dolaska UIO-a, kada su nam odvukli svu robu, jer nismo imali registrovanu firmu", prisjećaju se kroz smijeh.

Ovaj trenutak koji se desio prije pet godina, kažu, bio je "lekcija", nakon koje su odlučili registrovati prvu radnju u Binježevu.

"Bože, daj mi bogatstvo da dokažem da me neće pokvariti"

Baš kao i u seriji, međutim - nije to bio kraj "opcijanja". Uporedo s bijelom tehnikom, dva brata počela su raditi i s odjećom, otvorivši šest radnji po Sarajevu i okolici.

"Dovlačili smo tonu i po odjeće iz Njemačke sedmično. U decembru te godine, otišli smo po skafandere. Kad nas je na autoputu zaustavila policija zbog tehničkog pregleda i pretovara, shvatili smo da su nam podvalili robu. Iz kartona su ispali kupaći kostimi, haljine, šorcevi, bretelice... Da smo u Miamiju - ne možeš to prodati. Tada smo vrištali, što od plača, što od smijeha", prepričali su nam samo jednu od svojih anegdota, za koju kažu da ih je opametila.

Nakon bezbroj pokušaja da "postanu milioneri", ali i, što bi rekao Del Boy, da "dokažu Bogu kako ih bogatstvo neće pokvariti", ono što je, naposlijetku, kumovalo da postignu svoj cilj - bilo je da se "smire". Bar privremeno.

"Dođemo mi do kraja. Nema više robe za prodati, nema novca, totalno potonuće. Tu je i korona. Nećemo više da pokušavamo. Nema šta - odoh ja nazad svojoj kutljači, a brat šapku na glavu. Malo smo ludovali i to je to, kraj priče", priča Tarik i dodaje da se tada pojavila prilika da nastave biznis sa bijelom tehnikom.

"Jedini uslov partnera je bio da zatvorimo sve radnje, osim jedne, kojoj ćemo se posvetiti. Na prvu - bruka. Šta će narod reći što zatvaramo šest radnji? Mi jesmo potonuli, ali gdje ćemo to priznati", prisjeća se Tarik pa dodaje:

"Nakon niza naših računica, odlučili smo prihvatiti ponudu i to se ispostavio kao kec na desetku."

"Ganjali smo uvijek samo nemoguće"

Od tada, bijela tehnika postaje njihov fokus. Braća Fatić u početku su radili samo online i isključivo dostave, a njihova nevjerovatna volja za radom bila je priča za sebe.

"Preko dana smo radili poslove u svojoj struci, a nakon smjene bismo iznajmili prikolicu i razvozili robu do kasnih sati. Znali smo u 1 ujutro ići u Osijek da odvučemo kupcu mašinu, dok bi u 7 ujutro žurili u redovnu smjenu. Bilo je to ludo vrijeme", prisjećaju se.

Prošle godine u martu, Bijela Tehnika Hadžići postigla je prvi veliki uspjeh, zabilježivši godišnji promet od milion KM na polovnoj robi. U isto vrijeme, Fatići su odlučili preći u veći prostor, što je također bio izazov.

"Uletjeli smo u prostor od 1.000 kvadrata, a imali robe za, brat bratu, 40 kvadrata. Planirajući da ćemo sve opremiti i pripremiti za otvorenje koje je bilo uredno zakazano, dovukli smo svu robu koju imamo, kad ono - kao da ništa nismo donijeli. Sve prazno, može se lopte igrat u objektu. Stali smo u sred svega i krenuli se češati po glavi. Šta sad?", prisjeća se Mirnes.

Da je to bila samo još jedna od situacija u kojoj su se zahvaljujući svojoj domišljatosti, uspjeli snaći - govori podatak da su radnju uspjeli otvoriti u roku. Danas, ona izgleda znatno bogatije.

Godinu 2024. kompanija Bijela Tehnika Hadžići završava s 20 miliona prometa.

"Uvijek smo samo nemoguće ganjali, a upravo nas je pritisak gurao naprijed. Držali su nas visoki ciljevi i ambicije. Nikad se nismo predali. Za nas to ne postoji", uvjeravaju nas.

Da su i sami sebe poistovjetili sa serijom "Mućke", najbolje pokazuje činjenica da su kompaniju registrovali pod imenom "Braća mućke d.o.o Only Fools and Horses". Isprva su, kažu, mnogi mislili da je riječ o zezanciji i nagovarali braću da promijene ime - što oni nisu poslušali.

"Sve nam uzmite - i gaće - samo nek je obraz čist"

Jasno je - najveći dio Tarikovog i Mirnesovog poslovanja u početku je podrazumijevao snalaženje. Bili su, kažu, sve što su mogli biti - knjigovođe, menadžeri, prodavači, pregovarači pa čak i samoprozvani serviseri.

"Isprva nismo znali šta su reklamacije, ni da to postoji. Mi smo po potrebi bili majstori, a naša kuća 'servis' za popravke. Kad se pojavi problem dešavalo se da iznesemo ljudima veš mašinu iz kuće i dovezemo je svojoj kući, gledajući kako je popraviti, gdje je odšarafiti. Znali smo zapasti u takvu krizu, da nam je preostajalo samo da se pokrijemo dekom po glavi. Ali, uvijek bi se nekako izvukli. Sada smo već profesionalci", priča Mirnes.

Danas, Bijela Tehnika Hadžići ima ukupno 40 radnika. Tarik i Mirnes ostali su "prva linija s kupcima" - što ističu svojom najvećom prednošću. Zadobili su povjerenje ljudi, zbog čega im se uvijek rado vraćaju.

"Stvorili smo to neko povjerenje među kupcima. Radimo s polovnom i osjetljivom robom, koja se može pokvariti. Međutim, tu smo da odmah reagujemo i uglavnom smo brži od onih što prodaju novu robu. Dok negdje čekate 45 dana da vam nešto poprave i zamijene, kod nas već sutra-prekosutra dobijaš drugu mašinu ili ti je stara popravljena", kaže Mirnes.

S tim se slaže i Tarik: "Naša vodilja je - život je ono najvrijednije što imamo. Sve nosite. Možete nam uzet i gaće, samo nek' je obraz čist. Mi ćemo se dalje krpiti."

Vremenom, braća su raspodijelila posao. Mirnes je odgovaran za polovnu robu i klime, dok je Tarik zadužen za oglašavanje i marketing. Svojom duhovitošću i iskrenošću, Bijela Tehnika Hadžići brzo je postala prepoznatljiva među bh. publikom.

"Nismo visoki predstavnik, ali namećemo najbolje cijene" - samo je jedna od doskočica kojom su oduševili i nasmijali mnoge građane, a svoje reklame plasirali su i na New York Times Squareu.

"Ideje se rađaju u putu, u hodu. Jednostavno, ne može te niko pratiti, kao što ti sam sebe pratiš. Dosta gledamo šta zanima ljude po Evropi i Americi, pratimo trendove. Isprezentiramo to na svoj način, dodamo dozu humora i uvijek upali. Narod to prihvati", kaže nam Tarik.

Šta god radiš - budi svoj i budi najbolji

Uz Mirnesa i Tarika, koliko god da su odrasli, uvijek je i njihov otac Hamo Fatić, čovjek jednostavan na riječima, ali duboke mudrosti, od kojeg su naslijedili i poduzetnički duh.

"Porodica je ono najvrijednije što imate. Jedan prst, bez šake - ne vrijedi ništa", kaže Hamo, ukazujući na važnost zajedništva kroz životne izazove i radosti.

Vrijednosti kojima ih je podučio otac, braća Fatić utkali su i u odnos prema zaposlenicima. Gledaju ih kao dio porodice, što pokazuju i djelima. Stipendiranjem mladih iz srednjih škola, pružaju priliku za dodatnu zaradu ili stalno zaposlenje, a dodatno ih motivišu plaćanjem vozačkih ispita ili drugih potrepština.

Ostali su zapamćeni i kroz brojne humanitarne akcije, pokazavši svoju nesebičnu stranu i posvećenost prema zajednici, ali i onima kojima je to najpotrebnije.

Pitali smo ih i kako vide sebe za pet godina.

"Nemamo planove. Samo nam daj mogućnosti i mi ćemo nešto napraviti. Većina velikih sistema voli planirati, međutim, dok se iskalkulišu strahovi i prepreke - planovi propadnu. Mi se jednostavno zaletimo glavom kroz zid. Ako prođe, prođe. Ako ne, idemo dalje. 90 posto toga je prolazilo, jer radimo s vjerom u sebe. Međutim, i ako ne uspijemo, onda to prevaziđemo uz pozitivan duh i nove ambicije. To je formula", kaže Mirnes.

Za mlađe poduzetnike, njihova poruka je jasna. Mirnes tvrdi da je formula "hrabrost i bez straha".

"Došla su čudna vremena. Svaki roditelj želi najbolje svojoj djeci. Ne daj mu da potone, ali pusti ga da se koprca, jer kad ispliva - to je to", kaže on.

S druge strane, Tarik zaključuje: "Šta god da radiš, radi tako da budeš najbolji. Nemoj biti kopija, nemoj raditi polovično. Budi svoj. I - nikada ne odustaj."

Kao što se može zaključiti, razgovor s braćom Fatić protekao je s puno smijeha, ali i s osjećajem divljenja u to kolika je moć zdravih ambicija i čovjekove volje.

Ako su Del Boy i Rodney simbol snalažljivosti i "mućki" britanske radničke klase, Mirnes i Tarik su njihova domaća, uspješnija verzija. Obični ljudi, koji su pametno iskoristili šansu, ali i dokaz da stvarni život nekad ima bolje scenarije od onih sa TV ekrana. Uostalom - ko se nije usudio, nije ni pobijedio.