Milan Kučan za Klix.ba: Bujanje fašizma se potcjenjuje, a brine me nonšalantan odnos EU prema BiH
Gospodine Kučan, svjedoci smo sve intenzivnije politike revizionizma i relativizacije prošlosti u zemljama bivše Jugoslavije. Kako na to gledate, kako to spriječiti i kako zaštititi istinu?
Revizionizam i relativizacija prošlosti je jedna opća pojava, koja nije karakteristična samo za zemlje bivše Jugoslavije. Pokušava se relativizirati i dobro i zlo koje se dogodilo u prošlosti. Cilj je izjednačiti i stvari postaviti u smislu da su svi isti, a kada se to uradi, onda se više ne može govoriti o krivcima i tome čija je odgovornost za ono što se desilo. Vidljivo je bilo da je Jugoslavija došla do kraja svog postojanja, ali takav tragičan kraj nije morao da se dogodi.
Zašto se Jugoslavija raspala i zašto na takav način, ratom?
Okončanje Jugoslavije ratom nije bilo neophodno. Josip Broz Tito je kao ličnost snažno povezivao zemlju, a pored njega tu su bili i partija sa svojom ideologijom, zatim tržište, parola bratstva i jedinstva. Onda su se polako te poluge iscrpile, gubile su snagu. Kada je umro Tito kao najsnažniaj poluga su ostali partija i JNA. Partija se raspala na 14. kongresu, a JNA kao višenacionalna je sve manje postojala.
Koliko postoji opasnosti od bujanja fašizma u zemljama Zapadnog Balkana. Potcjenjuje li se taj problem?
Opasnost itetkako postoji i novo bujanje fašizma se potcjenjuje. Ustvari fašizam nikada nije bio pobijeđen. On je samo bio savladan, ali se pritajio i sada se u novim uslovima prikazuje u novim formama. Ovaj novi oblik u kojem se pojavljuje fašizam nema izoštren rasistički i hegemonistički pristup, ljudi misle da to nije tako velika opasnost. Smatram da je neophodno izoštriti odnos prema tim novim pojavama. U pravu ste kada pitate da li je ta opasnost potcijenjena. Krajnje je vrijeme da se demokratske, ljudske i političke snage osvijeste i da se suprotstave tim tendencijama.
Je li Evropa na dobrom putu da se suprotstavi jačanju desničarskih pokreta, s obzirom na rezultate nedavno okončanih izbora za Evropski parlament, gdje su socijalisti pokazali da imaju kakvu-takvu snagu, i da desnica nije ostvarila takve rezultate kakvi su joj se predviđali?
Dobra strana tih izbora je da krajnja desnica nije osvojila onoliko glasova koliko se očekivalo i od čega se strahovali. Ali izgubile su i stranke koje djeluju u okviru Evropske narodne stranke, kao i socijalisti. Pojavile su se nove grupacije, prije svega Zeleni. Mislim da je to dobro jer širok spektar proevropskih snaga tjeraju na konsenzus, a to je ipak vještina koju traži demokratija. Postavljeni su dobri temelji, samo je pitanje koliko će ljudi koji budu preuzeli ključne funkcije biti svjesni odgovornosti.
Svojevremeno ste govorili da je Dejton omča oko vrata BiH. Da li i dalje to mislite?
Mislim da se to sve više potvrđuje. Velika zasluga Dejtonskog sporazuma je što je zaustavio rat, ali je napravio i jednu strukturu koja nije funkcionalna. Još u ratu je bilo govora o tome da nakon rata neće biti priznata neka teritorijalna osvajanja. Dejtonski sporazum je iscrtao granice između dva entiteta. Ta činjenica je mislim jedno od žarišta nesporazuma i sukoba u BiH, a druga stvar je što Dejtonski sporazum nije napravio organizaciju države na principu ravnopravnih naroda na svakom dijelu zemlje. Ne mislim da treba ukinuti Dejtonski sporazum, ali ga treba nadograditi u dijelu koji definira Ustav BiH i razviti ga u skladu sa trenutnim stanjem i nastojanjima zemlje. Trenutno stanje pokazuje da zemlja nazaduje. Ne treba se zadovoljiti time da više nema rata, već pogledati koliko je ova zemlja propustila i gdje je od rata do danas mogla biti. Ono što mene brine je nonšalantan odnos Evropske unije prema BiH i prema negativnim pojavama koje se ovdje dešavaju.
EU ostavlja otvorena vrata za BiH, ali je još mnogo posla i reformi. Ipak taj put čini se otežanim zbog teškog funkcioniranja i sprovođenje političkih odluka u BiH, prije svega zbog politike RS-a. Je li sve do BiH ili možda i EU griješi u svojim postupcima?
Možda je moja ocjena suviše kritična. Evropska unije je nekoliko puta do sada davala pozitivne ocjene i ohrabrivala zemlju na putu EU, ali je sve to bilo deklarativno. Riječi ne sliejde djela, a Evropska unija se ne osjeća odgovornom da osposobi BiH da bi bila sposobna za pregovore o članstvu. Ja nekako taj proces vidim u dvije faze: Prvo bi EU trebala osposobiti zemlju da funkcionira kao država, a onda početi pripremu i osposobljavati državu za ispunjavanje uslova za članstvo u EU. Ne mislim da ti procesi trebaju ići nužno odvojeno, ali treba znati da su to dva velika zadatka za BiH. Objektivno BiH ne funkcionira kao država.
Da li bi članstvo u EU ublažilo najveće probleme u BiH?
Ne, EU je napravila nekoliko grešaka i primila određeni broj članica koje nisu ispunjavale uslove. Bilo je tu dosta političkih odluka i tržišnih interesa. Time je sebi stvorila konstantne probleme, koji slabe integracionu snagu koju Evropska unija mora imati. Sve zemlje koje se kandidiraju za članstvo moraju imati jednake uslove. Nema strogim ili manje stogih uslova. U paketu kada je Slovenija pristupila Uniji, mi smo tada dugo čekali Poljsku kao najveću zemlju u tom paketu koja je primljena, da ispuni uslove. Tada gubite motivaciju, to je kao i u sportu. Zbog slabosti koje sada pokazuje Evropska unija pada interes građana da se pristupi Uniji. Ona u očima ljudi više nije obećana zemlja.
Kako vidite političko djelovanje Srbije i Hrvatske prema BiH?
I Beograd i Zagreb prema BiH moraju imati jasan stav. A to je da je BiH suverena država te da će djelima garantovati njezin suverenitzet. Na taj način će kod Srba i Hrvata u BiH stvarati uvjerenje da je BiH njihova zemlja i da nemaju rezervne. Njihove metroploe nisu Beograd i Zagreb već im je centar u Sarajevu i na tom principu treba postaviti sve principe.
Kako komentarišete utjecaj Rusije na Zapadnom Balkanu, o čemu se intenzivno govori? Ima li tu nekih opasnosti?
Rusija je zemlja u zaleđu Evrope. Kada se govori o tim utjecajima treba prije svega razmisliti kako Evropska unija nije bila u stanju da treba regulisati svoj odnos prema Rusiji. Ne može se negirati da je tu i da ima interese. Sa Rusijom treba urediti određene relacije. Znate, voda dođe svugdje gdje je pukotina. Tako i Evropska unija, što više ima slabosti i pukotina, više ostavlja prostora za druge utjecaje, poput ruskog, američkog, kineskog, kojima možda i nije u interesu snažna Evropa. Ne treba previše gledati šta radi Rusija, već se Evropa treba zapitati koliko ima propusta i šta nije uradila.
