Priča o Ivici Propadalu i srednjoškolskom bendu koji je okupio nakon 50 godina
Godina je 1969. Grupa mladih entuzijasta u malom kafiću raspravlja o tome kako će održati prvu svirku u Domu kulture u Livnu. Svako u glavi ponavlja svoj zadatak, frontmen Ivica u mislima vrti tekstove pjesama koje će pjevati, ostali nesvjesno tapkaju prstima uvježbavajući ritmove pjesama koje će uskoro grmjeti iz zvučnika na bini.
Puni mladalačke energije, planiraju kako će zadiviti simpatije, prijatelje i porodicu. Cilj je jedan - napraviti što bolju atmosferu. Žarko žele na neki način dovesti u Livno čuvene Beatlese, Stonese i druge bendove koje su do tada slušali samo na pločama i radiju. Neće to zvučati kao originalna svirka, Ivica je i sam svjestan da nije dovoljno uvježbao izgovor engleskog jezika... najvažnije je dobro se zabaviti.
Tada su se ta okupljanja zvala igranke, a okupljeni su do kasno u noć trošili parket cipelama, pjevajući hitove iz svih dijelova svijeta.
"Krediti su se dizali da bi se kupile gitare, pogotovo pojačala. Danas to može imati bilo ko, a tada je neko sa gitarom bio najveća faca u društvu. Isprva smo se zvali Starac Vujadin. Kasnije smo na nagovor promijenili naziv benda u Ars Nova, kao nova umjetnost. Duško Mihaljević, Fikret Alić i Šefik Duran su zajedno sa mnom činili četvorku koja je svirala u bendu", s osmijehom na licu za Klix.ba počinje pričati Ivica.
Naziv kafića "Tradicija" u kojem se nalazimo s Ivicom je kratak, ali priča dužu priču. Svake godine će ovdje okuplja društvo koje je kroz brojne životne faze prošlo zajedno. Tačno kao švicarski sat, ujutro će zajedno popiti kafu, te će se poslijepodne vratiti i družiti kao i krajem šezdesetih kada su bili tinejdžeri. Tradicionalno, iako mnogi više ne žive u ovom gradu, doći će u Livno da vide stare prijatelje.
"Naši roditelji su se družili, pa je nekako bio logičan slijed događaja da ćemo odrasti rame uz rame jedni s drugima. Isprva smo se družili na ulici, igrankama, u kafićima... kasnije se iz tog druženja rodio i bend", prisjeća se Ivica, koji je i sam odselio iz Livna, ali mu se vjerno vraća više puta godišnje.
Kao i mnogi bendovi nastali u srednjoj školi, i Ars Nova je egzistirala veoma kratko. Četvorka je zajedno muziku živjela pune dvije godine, nakon čega su se njihovi putevi razdvojili. Tadašnjoj omladini ostali su duboko urezani u sjećanje kao bend koji im je uljepšao bezbrižnu mladost.
"Često smo svirali u Omišu, a tamo je ljeti bilo mnogo stranaca. Česi i Poljaci koji su tamo sjedili nisu znali mnogo engleskog, pa im moj izgovor 'šven, kven, čen...' i nije bio toliko čudan. Ali, jednom prilikom su se tu zadesile dvije djevojke iz Engleske koje su mi prišle poslije svirke i pitale me kakav je to moj naglasak i zašto ga one ne razumiju baš najbolje", kroz smijeh priča Ivica, dodavši kako je od tada naučio pričati ovaj jezik.
Dok Ivica postepeno priziva sjećanja, iza njega su njegovi prijatelji iz djetinjstva. Među njima je i Mišo Bartulica, osnivač benda Bolero, koji je također rođen u Livnu. Razmjenjuju šale i štimaju instrumente za svirku kojom će se vratiti u sedamdesete, neko drugo vrijeme i neku drugačiju mladost od ove koju djeca žive danas.
"Ja sam tada išao u srednju školu u Split, odakle sam svaki vikend dolazio kako bismo zajedno svirali. Igranke su počinjale u osam sati navečer, nakon što završi korzo", priča nam muzičar dodavši kako je pri završetku srednjoškolskog školovanja napustio Split i preselio se u Sarajevo gdje je nastavio graditi karijeru.
Duško je zatim otišao u Sarajevo gdje je i studirao i svirao u drugim bendovima. Šefko je postao biznismen, a Fikret je ostao u Livnu gdje se bavio obrtništvom. Veza nikada nije "pukla", preselila se na telefonske linije, pisma, a nešto kasnije i na društvene mreže. Tako su komunicirali kada nisu boravili u gradu u kojem je sve počelo.
"'Prodaje se kuća, hajat i bašča, ista se nalazi u ulici Pivčića' je nešto što smo vidjeli na oglasu na stubu i od tada smo to pjevušili kao jedinu autorsku stvar. To nije bilo vrijeme kada su nam bile potrebne sopstvene pjesme, tada su se pjevale popularne domaće i strane pjesme", kaže.
Scena je sada skoro namještena za jubilarni 50. rođendan benda koji se ponovo okuplja, pozvani su brojni Livnjaci među kojima ima i onih koji sada imaju strane adrese, ali nisu zaboravili svoje korijene. Ivica, Mišo i ekipa razgovaraju o osvjetljenju i ozvučenju, te se na nekoliko trenutaka čini da se ništa nije promijenilo. U srži su još uvijek isti mladići kojima su muzika i prijateljstvo pojmovi koji idu ruku pod ruku.
Na koncu izražava zadovoljstvo činjenicom da niko iz njegovog benda nije preminuo. Drago mu je što se mogu ponovo okupiti. Pojam "50 godina" zvuči veliko, ali je situacija u bendu još uvijek manje-više ista kao i kada su svirali kao mladići.
"Nismo mogli toliko loše odsvirati koliko je publika bila pozitivna, zbog toga nemamo tremu. Njihova očekivanja su bila da vide ekipu koja ih je nekada zabavljala u Domu kulture. Mnogi su se upoznali tu na tim svirkama, zato su i došli. Bilo je toliko pozitivne energije da mi to nismo mogli pokvariti nekim slučajnim falševima", kazao je poslije svirke harizmatični 69-godišnjak.
Jedno je sigurno, iako Ars Nova nije zapisana u historiji kao njihovi idoli Beatlesi, Livnjaci će ih još dugo pamtiti kao bend zbog čijih su nastupa jedva čekali vikende.
