Intervju / Direktor Jazz Festa Edin Zubčević: Sarajevo je preživjelo opsadu, ali je palo u miru

Vremenom se motivacija mijenja. Nakon svih ovih godina osnovna nam je motivacija sačuvati plamen živim za one koji dolaze. Za sebe ne možemo učiniti previše, ukrali su nam skoro trideset godina života i ne vjerujem da ćemo dočekati bolje dane. Živjeli smo pod srednjovjekovnom varvarskom opsadom i preživjeli. Nakon rata trebalo nam je svima, u ovom društvu, nakon što su poslijeratne godine nade i optimizma prošle, da shvatimo da političari na vlasti ne vole zemlju u kojoj žive i da će je prodati za 30 srebrenjaka prvom ponuđaču. Pogledajte šta samo političari rade od Sarajeva. Građevinsko divljaštvo i nasilje – monstruozne građevine niču na svakom koraku, gušimo se u smogu kao u Londonu prije dvjesto godina. Moraš zaista mrziti grad u kojem živiš pa da ga tako svjesno i brutalno uništavaš. Zlatna djeca, potomci ratnih i poslijeratnih profitera gaze nas skupim autima, pri tome nam se političari sve vrijeme cere u lice dok nas pljačkaju, dok uništavaju našu sadašnjost i budućnost, i primaju za to velike plate. Političari i njima bliski uhljebi su paraziti ovog društva, koje ovo društvo neće preživjeti. Živimo u najdekadentnije vrijeme koje kao građanin Sarajeva pamtim. Ništa nije sveto. Po fašistima, slugama okupatora, kolaboracionistima i fašističkim apologetima nazivamo škole. Danas prosječan Sarajlija više mrzi nego prosječan Sarajlija pod opsadom. Na različite načine poslijeratni period u našoj zemlji boli drugačije i podmuklije nego opsada. U ratu smo mislili da imamo samo jednog neprijatelja. U miru smo naučili da su nam podjednaki neprijatelji "naši" kao i oni drugi. Sarajevo je preživjelo opsadu, ali je palo u miru. Danas nam je preostalo još samo nekoliko čuka koje fanatično branimo vjerujući da još uvijek nije sve izgubljeno. Političari su nas uspješno lišili samopoštovanja tako da ćemo istrpjeti sve što nam prirede, kao što smo i do sada. I na kraju ćemo vjerovatno svi skupa propasti. S tim da će glasači za aktuelne političare ostati ovdje kao bijednici, a političari za koje su glasali će imati dovoljno novca otetog od sirotinje da njihova djeca žive luksuzno, kao što već žive, bilo gdje u svijetu.

Dok s jedne strane u BiH nailazite na nerazumijevanje i banaliziranje, s druge strane stižu svjetske pohvale i priznanja za Jazz Fest. Kako to komentarišete?

Tješi me činjenica da dijelimo sudbinu svih građana bez političkih afilijacija. Ničiji smo i niko nam neće pomoći. S tim računamo. To je stvar izbora. Veliko je zadovoljstvo kada čitamo recenzije, i redovne pohvale, o našem festivalu u svjetskim magazinima, dok se, s druge strane, u našoj zemlji u pravilu rijetko piše o internacionalno važnim kulturnim događajima. Aktuelni smo dobitnici evropske nagrade za odvažan program koji dodjeljuje struka, odnosno kolege koje se i same bave istim poslom organizirajući festivale ili koncerte u najboljim evropskim dvoranama. U finalu smo na kraju ostali mi i još jedan festival s višemilionskim budžetom, a nagradu smo ipak dobili mi, koji smo u tom trenutku sakupljali novac, praktično proseći po svijetu, da nastavimo ono što radimo skoro četvrt vijeka. Onda vidimo da ovdje i dalje političari fondove koriste kao bankomate svojih stranaka. Uzmite samo kriminal u Turističkoj zajednici Kantona. Falsificiraju vlastite odluke, donose odluke bez komisije, bez kriterija… I kada pogledate rezultate, vidite da su kriteriji stranački i samo stranački. Uostalom, Nermin Muzur je turista u turizmu koji je u turizam banuo niotkud.

Krajem devedesetih, kada smo počinjali festival, još je bio na snazi policijski sat. Mi i drugi na sceni smo praktično stvarali preduslove da bi se nekad uopšte moglo govoriti o turizmu u Sarajevu. Da ne spominjem više od dvadeset godina isključivo veoma pozitivnog publiciteta koji festival generira u svjetskim medijima, u medijima u kojima se ime naše zemlje praktično nikada ne spominje. I onda vam dođe stranački čoban, koji nije u životu bio ne samo ni na jednom Jazz Festu u Sarajevu, nego na bilo kojem umjetničkom festivalu bilo gdje. I on određuje sudbinu, manipulira, javno laže i obmanjuje javnost. O kriminalnim radnjama u Turističkoj zajednici obavijestili smo i Kantonalno ministarstvo privrede, ali njegov stanački kolega nije naravno učinio ništa, iako su i mediji objavljivali falsificirane odluke Turističke zajednice, vlastite odluke koje je falsificirao Nermin Muzur, inače bivši kadar SDA, sadašnji kadar stanke ironičnog imena Narod i pravda. A sutra će biti član bilo koje stranke koja mu ponudi novu sinekuru. Upoznali smo i Vladu Kantona, kao i Ured za korupciju o ovom slučaju kriminalnih radnji i nezakonitog postupanja. Međutim, oni očigledno izbjegavaju da se očituju o evidentnom kriminalu u Turističkoj zajednici i zapravo zataškavaju taj slučaj. To je samo jedan primjer, nedavni slučaj. Nažalost, primjera ima još.

U periodu kada ste u Sarajevu ostali bez finansijske podrške, stigla vam je ponuda da budete umjetnički direktor Ljubljana Jazz Festivala. Da li vas je iznenadila njihova ponuda i kako kao umjetnik, ali i kao građanin Sarajeva doživljavate (ne)priznavanje svojih uspjeha i postignuća?

Meni kao građaninu Sarajeva teže pada zagađenje zraka nego nepriznavanje od političara. Posao umjetničkog direktora Jazz Festivala Ljubljana je velika čast, privilegija i izazov, kao i evropska mreža koju vodim Unstable Network (organiziramo turneje američkih i evropskih muzičara od 2018., svakog mjeseca u najboljim evropskim klupskim i koncertnim prostorima). Naš je problem na domaćem terenu to što nemamo političkih afilijacija, to je jedini problem za koji smo sami odgovorni, jer je stvar našeg izbora. Ne možemo gledati blagonaklono prema onima koji uništavaju ovu zemlju, one zbog kojih kolone mladih svakodnevno napuštaju naše gradove. Budućnost Bosne i Hercegovine čeka pred konzulatima i ambasadama da bi se zaputila negdje drugo, ostavljajući nas bez prave budućnosti, ostavljajući Bosnu na milost i nemilost kriminalcima, ozbiljnim kriminalcima, a to su u našoj zemlji prvenstveno političari.

U isto vrijeme koncerti Jazz Festa Sarajevo uvijek su posjećeni. Koliku vam satisfakciju to predstavlja i daje li vam to nadu da u skorije vrijeme dolaze bolji dani za kulturu?

Publike je uvijek bilo, ali to ne znači ništa onima koji odlučuju, jer njih to ne zanima. Njih zanima tal, tal i samo tal. Ne bave se svojim poslom za koji dobijaju platu, ali zato se bave svim drugim poslovima o kojima ne pričaju. Bolji dani za kulturu u nas ne dolaze, ne postoji nijedan pokazatelj koji bi nas ohrabrio da se nastavimo nadati. Ne treba se nadati, bolje biti neće. Međutim, to ne znači da je sve gotovo, i da se ne treba boriti. Branimo zadnje linije, srećom, u tome nismo sami niti jedini. Kad to padne – gotovo je.

U cilju deprovincijalizacije Sarajeva prošle godine ste u saradnji sa Sarajevskim ratnim teatrom pokrenuli kocnertnu sezonu "Grlom u jagode". Koliko ste zadovoljni uspjehom koncerata koji su u sklopu ove inicijative održani i je li na koncu deprovincijalizacija moguća?

Naravno da nije. Pogotovo to ne može izvesti pojedinac ili grupa. Mi možemo popraviti stvari na nekoliko dana, čini se da to nije mnogo, ali to je sve što se može učiniti. Moram reći da nas to ponekad i inspiriše. Naša borba dobija ponekad epske dimenzije upravo zbog društvenog trenutka i konteksta koji živimo. Inače, veoma smo zadovoljni dosadašnjim rezultatima, koncertima i posjetom u seriji "Grlom u jagode", to nam omogućava kakav-takav kontinuitet, aktivnost i produkciju između dva festivala. Vremenom se ukazala potreba da radimo koncerte i između dva festivala.

Vrijeme u koje ste pokrenuli Jazz Fest nije bilo najsretnije za bh. građane. Možete li se prisjetiti tog perioda i uporediti ga s vremenom u kojem živimo danas? Kako je Jazz Fest preživio?

Očigledno smo morali biti stvarno dobri u svom poslu da prebrodimo sve prepreke, koje i danas stoje i čekaju nas svake godine. Nije problem samo u novcu, već u infrastrukturi, korupciji, nemaru, nestručnosti, a iza svega stoji stranačka kadrovska politika, Sarajevo je danas veća provincija nego krajem devedesetih. U to vrijeme, nakon opsade, vjerovali smo i u sebe i u Bosnu i u budućnost, vjerovali smo jedni drugima i jedni u druge. Otrežnjenje je stizalo postepeno, mahmurluk je još uvijek tu. Tada smo se nadali, danas ne samo da se ne nadamo, već smo sigurni da će sve ovo na kraju imati jedan veoma tragičan epilog. U međuvremenu, nudimo publici priliku da pobjegne od sumornog sivila društva u kojem živimo. Da bar na trenutak budu dio svijeta, odnosno da bar nekoliko dana godišnje mogu biti građani, a ne samo glasači, bezlična biračka masa i buduće topovsko meso.

Možemo li na kraju još jednom akcentirati - zbog čega je i koliko je za Sarajevo i BiH važno da Jazz Fest i drugi festivali međunarodnog značaja opstanu?

Odgovor na to pitanje je jednostavan – zamislite samo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu bez tradicionalnih internacionalnih kulturnih događaja, to što vidite je odgovor na vaše pitanje. Kao što sam već rekao, kultura, naročito nezavisna kultura, brani posljednje linije odbrane urbanog, civiliziranog života, odnosno prava na takav život. Kultura je najbeznačajniji potrošač budžeta, ali sve što se pametno uloži u kulturu vraća se višestruko i to znaju i ptice na grani. Dovoljno je samo da bacite pogled po Evropi i vidite šta rade pametniji i uspješniji od nas. Svi ulažu u kulturu, osim u društvima poput našeg koje, totalno korumpirano kakvo jeste, ima sasvim druge prioritete. Zato nam i jeste sve kako jeste.