Najnovije ostvarenje "Odred za ubijanje" i historija filmova o krvavim sukobima

Ako ima jedna stvar koja je dobra kada je riječ o ratu, onda je to činjenica da su krvavi sukobi nepresušan izvor inspiracije filmskim radnicima. Spektakularno umiranje za slobodu u slow motionu, mahanje zastavama, kopljima i jurcanje na konjima, neki su od najprivlačnijih kinematografskih elemenata. Irak, Afganistan, a odnedavno i Sirija, sve više bivaju tretirani na velikom platnu žestoko kritikujući američku vanjsku politiku. Filmovi o Vijetnamskom ratu nastajali su godinama nakon okončanja sukoba i među njima su neki od legendarnih naslova "Apokalipsa danas", "Lovac na jelene" i "Full Metal Jacket" kojima se filmski svijet pokušavao iskupiti za najgore trenutke amerčke historije. Filmovi o Iraku se, pak, snimaju dok žive slike razaranja i smrti idu gotovo istovremeno na televizijskim news kanalima.

Prva žena u historiji koja je dobila Oscara za režiju je Kathryn Bigelow za ratnu dramu "The Hurt Locker" (2012.) koja je rat u Iraku prikazala sasvim drugačije od dotadašnjih, sveden na osobnu ljudsku priču. Bighelow se u oskarovskoj utrci nadmetala s bivšim suprugom Jamesom Cameronom koji je te godine s “Avatarom” zabilježio rekord najgledanijeg filma u kinima svih vremena. U "The Hurt Lockeru" pratimo tim američkih deminera u akciji u Bagdadu, a rediteljica je prilikom dodjele Oscara rekla da ga je posvetila svim ženama i muškarcima koji rizikuju svoje živote u Iraku, Afganistanu i širom svijeta te im zaželjela sretan povratak kući. Osim njene za režiju, film je odnio još pet nagrada, uključujući i onu za najbolji film.

Bigelow je režirala i priču o desetogodišnjem lovu na lidera Al Kaide Osamu bih Ladena, koja je započela 11. septembra 2001., a završila njegovom smrću 2011. u rukama Navy S.E.L.s Teama 6., što je predsjednik Obama gledao uživo u "Situation Roomu" sa svojim saradnicima, gdje je nastala diskutabilna fotografija na kojoj je bila i Hilary Clinton.

Film na koji su u oskarovskoj utrci mnogi stavljali opklade 2015. godine jeste "Američki snajper", film koji tematizira rat u Iraku i priču nastalu prema knjizi najsmrtonosnijeg američkog snajperiste Chrisa Kylea koji je "sijao smrt" na iračkom ratištu. Sa 160 potvrđenih ubistava, Kyle je dobio epitet najsmrtonosnijeg snajpera u američkoj historiji, a priču je režirao Clint Eastwood. Film je bio neka vrsta novog "Top Guna", jer je glavnog lika igrao prezgodni Bradley Cooper pozicioniran u prekrasnu ljubavnu priču. Međutim, bio je isuviše "smrtonosan" i bez happy enda za ukus Akademije. Kyle je nakon povratka u Ameriku ustrijeljen u lovu, pod čudnim okolnostima, a njegova udovica (koju u filmu igra Sienna Miller) uz oglašavanje filma naslonila je i svoju ličnu medijsku promociju predstavljajući sve američke supruge zavijene u crno, kojima su dva oficira donijela smotanu američku zastavu na ulazna vrata. Te godine Oscar je otišao "Birdmanu" Alejandra Gonzalesa Innaritua kojem je dodijeljeno i Počasno Srce Sarajeva za izuzetan dopinos filmskoj industriji.

Žene s kamerom na ulicama Homsa i Alepa

Prošlu godinu obilježila je biografska ratna drama "A Private War" u kojoj Rosamund Pike igra Mary Colvin, izvjestiteljicu The Sunday Timesa. Novinarka je u 56. godini poginula izvještavajući o opsadi Homsa, nakon što je prošla uglavnom sva svjetska žarišta i bila prva kojoj je Gaddafi dao intervju od početka rata u Libiji. Film je pokazao razmjere razaranja u Siriji, kao i besmisao destrukcije iz koje se niko ne može vratiti ne oštećen, pa je tako pokazao i mentalni slom reporterke koja nije mogla održati nijednu emocionalnu vezu, a od stresa su joj ispadali zubi. Mary Colvin je izgubila oko u zasjedi na Šri Lanki i nosila je specifičan "gusarski" povez, što je postao njen zaštitni znak, a koliko god se loše osjećala, uvijek se morala vraćati na najgora mjesta na svijetu, jer se samo tada osjećala živom.

Pobjednik ovogodišnjeg, drugog po redu AJB DOC festivala je dokumentarni film "Za Samu", snimljen iz tačke gledišta jedne žene na prvoj liniji fronta u razorenom Alepu. Rediteljica Waad al-Katab i Edward Watts napravili su priču o majci i novinarki koja dane provodi sa suprugom liječnikom i njihovom bebom Samom u improviziranoj bolnici, dok svakodnevno prolaze teror Alepa pod opsadom, na koji konstantno padaju razorni projektili.

Duboko potresan dokument o ratu u Siriji, koji građane BiH podsjeća na život u gradovima pod opsadom devedesetih godina, pokazuje kako se majka i novinarka svakodnevno javlja u program Channel 4 Newsa, bilježeći smrt na ulicama, koje se smjenjuju jedna za drugom, a posebno potresne su slike djece koja leže u krvi u ruševinama. Žena s kamerom i bebom u naručju vrlo vjerovatno će stići i do oskarovske nominacije, ako ne i samog kipića.

Dokument o jednom vremenu

Ono što je zajedničko svim ovim filmovima jeste činjenica da se o njima manje raspravlja s aspekta filmskog zanata, a više kao o zapisu koji bilježi i svjedoči o nevjerovatnim psihofizičkim razaranjima kroz koja prolaze osobe izgubljene u masi žrtava. Javnost u Bosni i Hercegovni čeka prvi igrani film o genocidu u Srebrenici koji je u postprodukciji i koji će biti prikazan na 25. godišinjicu najvećeg evropskog zločina nakon Drugog svjetskog rata. Jasmila Žbanić je bila jedina osoba koja je bila spremna uhvatiti se ukoštac s vrlo delikatnom temom koja je i danas uzrok razdora među narodima u BiH. Radnog naslova "Kuda ideš, Aida" ("Quo vadis, Aida"), film je inspirisan stvarnim događajima kojima je svjedočio prevodilac u bazi holandskog bataljona Hasan Nuhanović, čiji su članovi porodice ubijeni u Srebrenici u julu 1995. godine. Film bi trebalo da pokaže humanitnu katastrofu koja je zadesila ljude, ali i ono što pokazuju svi filmovi kojima smo posvetili pažnju, a to je monstruozno ponašanje vojnika i kršenje običaja ratovanja.