Pročitajte pismo nobelovaca 1993. Billu Clintonu: “Šta moramo uraditi u Bosni”

"U Bosni situacija se mijenja od loše ka još goroj. Ljudi su očajni kada je u pitanju budućnost. Oni su žrtve brutalne agresije. Ali su također žrtve nesposobnosti zapadnih demokratija da djeluju.

Umjesto da se protive osvajanju teritorija silom, Ujedinjene nacije i demokratske zemlje su poslale humanitarnu pomoć Bosni. Ali iako je dobrodošla, ona neće zaustaviti masakre niti etničko čišćenje. Humanitarna pomoć neće zaštititi zarobljenu djecu Bosne da budu zbijena u muslimanska geta, ostanu siročad, osakaćena ili poklana.

To su mogla biti naša djeca.

Ako ne budemo djelovali, odmah i odlučno, historija će pamtiti da u zadnjoj deceniji ovog stoljeća, zapadne demokratije nisu uspjele da shvate svoju najvažniju lekciju: onu da će agresija, kojoj se ne suprotstavimo, biti sve više uvećana i ponavljana; kao i da će slaba volja demokratskih društava ojačati i ohrabriti one koji zauzimaju teritoriju silom i vladaju njome silom.

1. Humanitarna pomoć i budućnost etničkog čišćenja

U Bosni, zapadne demokratije su iskoristile potrebu za dostavljanjem humanitarne pomoći u svrhu pravdanja vlastite pasivnosti da očuvaju međunarodno priznati multietničku državu Bosnu, nenaoružanu i nespremnu da zaštiti svoje civilne centre od pokolja od strane diktatora koji je krenuo da pravi Veliku Srbiju. To što se zapadne vlade se sada otimaju da spase nekoliko stotina bosanske djece – neće ih osloboditi od odgovornosti za pokolj stotina hiljada druge djece i njihovih roditelja, i toga što su spriječili nezavisnu Bosnu da se sama odbrani.

Nedavno su pregovarači UN-a i Evropske unije, uz podršku SAD-a, zaprijetili da će povući humanitarnu pomoć s ciljem da prisile bosansku vladu da prihvati nasilne izmjene granica BiH, i podjelu u etnički čiste države, sa Bosnom kao nekolicinom široko rasprostranjenih i nenaoružanih muslimanskih geta.

Ali UN, EU i SAD su dosad neprekidno osuđivale takve promjene i smatrale takvu podjelu neprihvatljivom. Takva podjela, kako je isticano, bila bi nestabilna: značila bi nova ubijanja, cijepanja porodica, i izbjeglištvo miliona u vrijeme kada Evropa zatvara svoja vrata za izbjeglice. Ako je pad Sarajeva uvod u podjelu koja će stvoriti muslimanska geta, to će biti ujedno i uvod u nove katastrofe, etničko čišćenje i nestabilnost – kako u Sarajevu tako i u ostalim UN-ovim «zaštićenim zonama» Bosne. Ali sve se to neće desiti samo u Bosni, već i na ostatku Balkana.

Za razliku od Somalije, u Bosni nije građanski rat. Poput Kuvajta, Bosna je slučaj vrlo jasne agresije na članicu UN-a – članicu čiju nezavisnost već 16 mjeseci priznaju SAD, Evropa i međunarodna zajednica.

Kada je Bas-diktator zauzeo cijeli Kuvajt u Avgustu 1990, pokušao je izbrisati kuvajtski idenitet silovanjima, torturom, konfiskacijom kuvajtskih pasoša i nametanjem novog identiteta Kuvajta kao iračke provincije. Koalicija nekoliko članica NATO-a i nekih zemalja koje nisu u NATO-u, u januaru 1991. je najprije zračnim udarima a zatim i kopnenom intervencijom u Kuvajtu i sjevernom Iraku prinudila agresora na povlačenje. UN je podržao cilj koalicija da istjera Irak iz Kuvajta, kao i da smanji moć Iraka da ugrožava svoje susjede. Ali on nije uspostavio nikakvu vlast nad koalicijom.

Na isti način, SAD bi sada trebale povesti koaliciju zapadnih vlada koje bi se temeljila na pravu na individualni i kolektivnu samoodbranu. UN-ova povelja ne nudi to pravo, ona ga smatra inherentnim. To pravo nije ovisno o odobrenju generalnog sekretara UN-a.

Zapadni avioni koji nadlijeću Bosnu ne trebaju nikakve dalje pripreme da obore komandne helikoptere i helikopterska oružja koje Srbi, u još jednom blatantnom kršenju obećanja, koriste protiv bosanske armije na planinama Igman i Bjelašnica.

Zapad može ovo učiniti i bez rizika da će ugroziti UN-ove snage na tlu, kao i bez odobrenja generalnog sekretara, Evropskog vijeća ministara, 16 NATO ambasadora i rznovrsne UN-ove komande – što su sve procedure koje su uspostavljene s ciljem da pad Sarajeva predstave kao svršen čin. To pak ne bi bila katastrofa samo za Bosance, već i za relevantnost UN-a, Evrope, NATO-a i SAD-a.

Zapadne vlade bi trebale da djeluju odmah kako bi smanjile trenutnu ali i buduću agresivnu moć Srbije, kao i da Bosance stave u poziciju u kojoj se neće morati beskonačno mnogo oslanjati na međunarodnu zajednicu kada je u pitanju odbrana.

Sa ovako ograničenim političkim ciljem, zapadna vazdušna moć može odigrati mnogo značajniju ulogu, a američke i ostale zapadne snage mnogo manju i kratkotrajniju ulogu, nego u UN-ovoj viziji koja ide ka beskonačno dugoj UN-ovoj zaštititi bespomoćnih muslimanskih geta i opsjednutih koridora kojima se snadbijevaju. Geta i koridori bi bili predmet neprestanih artiljerijskih i snajperskih napada, sve dok izvori ovih napada u Srbiji ostanu netaknuti.

Vazdušna moć usmjerena protiv trenutnih i budućih izvora takvih napada može biti iskorištena selektivno. Zona zabrane letenja može biti nametnuta iznad Srbije kao i iznad Bosne. Također, i veliki broj vojnog vazduhoplovstva na većini aerodroma u Srbiji može biti uništen, sa minimalnom opasnošću po srpske civile ili UNPROFOR.

UN-ova alternativa tome znači budućnost etničkog čišćenja i beskrajnu vojnu protekciju od strane međunarodne zajednice.

2. Bosna nije historija

Ono što Zapad sada govori i radi utjecat će na budućnost Bosne, kao i ostatka Balkana, ali i u svim drugim zemljama koje su nedavno stekle nezavisnost i čijoj slobodi, koju su stekle nakon pada komunističkih diktatorskih režima, sada prijete vlastodršci iz bivšeg režima. Takvi, poput Miloševića, koriste etničke manjine da bi zauzeli ponovo strateška postrojenja i teritoriju, koje se njihovi pannacionalni militarni projekti nikada nisu odrekli.

Čak i sada, nakon 16 mjeseci perverzne politike Zapada, koja osuđuje pansrpske agresore, a istovremeno ništa ne čini da zaustavi masakre, Zapad sada može iskoristiti svoju vojnu moć ciljano, kako bi reducirao moć slabo motivirane i nedisciplinirane Srpske vojske u Bosni, i njihovih izvora podrške u Srbiji. Također, Zapad može da pomogne naoružati veću i više motiviranu Bosansku armiju koja još uvijek drži nesigurnu kontrolu nad gradovima u kojima se nalazi najveći dio bosanske industrije, uključujući i industriju naoružanja. Na ovaj način Zapad može povećati njihove izglede za opstankom slobodne multietničke Bosne.

Sa druge strane, ako Zapadni pregovarači i UNPROFORograniče Bosansku armiju na male, očišćene ostatke Bosne, javnost će sa užasom moći gledati kako ova geta nestaju pred njihovim očima na televiziji, dok Srbi budu kršili primirje – kao što su to činili i protekla 23 mjeseca u Hrvatskoj i Bosni. Nepoljuljana naivna vjera u srpska obećanja potcrtava cinizam Zapada. Realpolitika se pokazuje kao fantazija.

Čak i ako, kao u slučaju Kuvajta u avgustu 1990., cijela Bosna (a ne samo Sarajevo) budu zauzeti, od najveće je važnosti za zapadne demokratije da jasno daju do znanja, kao što su u Kuvajtu, da nasilna promjena granica i etničko čišćenje neće biti tolerisani, bilo da je riječ o akcijama Srbije u Bosni i Hrvatskoj, ili Hrvatske u Bosni.

Ako Zapad ovo ne učini vrlo jasnim, onda neće imati ništa uvjerljivo da kaže ni Srbima i Hrvatima koji obnavljaju sukob koji je Srbija započela prije dvije godine, kada je iskoristila Jugoslovensku narodnu armiju da zauzme teritoriju u Hrvatskoj i onda se okrene ka invaziji Bosne. U takvom slučaju, Zapad neće moći zaustaviti ni srpsko etničko čišćenje Albanaca na Kosovu ili Mađara u Vojvodini. U Makedoniji (koju još nisu priznale SAD i Evropa zbog grčkog protivljenja), gdje su SAD i Švedska iskrcale svoje kopnene trupe bez jasnog cilja, Zapadna politika se čini nejasnijom nego u ostalim jugoslovenskim republikama. Tamo Zapad neće imati ništa koherentno da kaže da riješo potencijalni sukob između Grka, Srba, Albanaca, Bugara, Turaka i frustriranih makedonskih nacionalista koji bi mogli svrgnuti umjerenog Gligorova. Konačno, Zapad neće imati šta da kaže kako bi obeshrabrio novu seriju prijetnju pannacionalista u bivšem Sovjetskom Savezu i drugdje.

3. Uloga sile i praznih prijetnji

Prazne prijetnje imaju izopačene efekte.

Protiv diktatora koji će se pokoriti jedino većoj sili Zapad može uputiti najstrašnije prijetnje, nadajući se da će samo prijetnje biti dovoljne da zaustave agresiju – da će prijetnje i beskrajne pripreme «odaslati poruku». Ali ako Zapad ne primijeni silu nikako ili ako je primijeni simbolično umjesto suštinski kako bi reducirao Miloševićevu moć, ili ako je pak primijeni kako bi prisilio Bosance na kapitulaciju, primljena «poruka» će umjesto odlučnosti stvoriti samo prezir za Amerikance i Zapad.

Potpisnici,

Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije

George Schultz, bivši američki državni sekretar

princ Sadrudin aga Khan, bivši UN-ov komesar za izbjeglice

Frank Carlucci, bivši ministar odbrane SAD

Francois Heisbourg, bivši viši savjetnik predsjednika Miterana

Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost

Jeane J. Kirkpatrick, bivši američki ambasador u UN-u

Paul Wolfovitz, tada bivši podsekretar za odbranu, kasnije visoki zvaničnik administracije Gerogea W. Busha

Paul H. Nitze, bivši glavni savjetnik za kontrolu naoružanja

Max Kampelman, bivši čelnik pregovaračkog tima o nuklearnim i svemirskim pitanjima u pregovorima sa SSSR-om

Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade

Czeslaw Milosz, dobitnik Nobelove nagrade

Joseph Brodsky, dobitnik Nobelove nagrade

Susan Sontag, spisateljica

Karl Popper, filozof

Albert Wohlstetter, dobitnik predsjedničke medalje slobode

Mark Almond, Oriel College

Daniel Bell, profesor emeritus (Harvard)

Albert Shanker, predsjednik Američke federacije nastavnika

Walther Leisler Kiep, predsjednik Atlantik Bruecke (Bonn)

Zuhair Hamadi, direktor Organizacije za ljudska prava u Iraku

Pierre Hassner, direktor Centra za međunarodne studije (Pariz)

Natan Sharansky, bivši zatvorenik u SSSR-u

George Soros, osnivač Fonda Otvoreno društvo

Murat Karayallin, načelnik Ankare

Alfred Dregger, počasni predsjednik CDU/CSU, član Bundestaga

Stefan Schwarz, član Bundestaga

Christian Schwarz-Schilling, član Bundestaga

Hans Sterken, šef komiteta za vanjske poslove njemačkog Bundestaga

Teddy Kollek, načelnik Jerusalema

Henry Siegman, izvršni direktor Američkog jevrejskog kongresa

Morton Abramowitz, predsjednik Fondacije Carnegie za međunarodni mir

Efraim Inbar, direktor Besa centra za strateške studije Barlan Univerzitea u Izraelu

John O'Sullivan, urednik National Review

Osama el Baz, viši politički savjetnik predsjednika Egipta

Fouad Ajami, profesor na John Hopkins univerzitetu

Muhyi Al-Khateeb, član Iračkog nacionalnog kongresa (London)

Mirko Kovač, srpski romansijer

Salko Kriještorac, dopisnik lista Ljiljan

Ivo Banac, profesor moderne historije na Yale univerzitetu

Srđa Popović, advokat iz Beograda i osnivač magazina «Vreme»

Stjepan Meštrović, profesor na Univerzitetu u Tekasasu (unuk Ivana Meštrovića), itd.