Dobili ste onog kog ste tražili! 35 godina od premijere legendarnog filma "Balkanski špijun"
I dalje slovi za jedan je od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima, iako je od njegovog prvog prikazivanja prošlo 35 godina. Danas je možda aktuelniji nego ikada prije, jer smo "dobili koga smo tražili".
Edward Snowden, Julian Assange i James Bond slobodno mogu stati sa strane i pričekati da informacije o osobama koje žele uništiti državni poredak predoči najveći špijun svih vremena, Ilija Čvorović, koji se ne služi internetom već sigurnim i opipljivim metodama uhođenja, što podrazumijeva čašu naslonjenu na uho i zid, magnetofon i dvogled. Tehnološki napredak polovinom osamdesetih komunikaciju među ljudima je omogućavao putem telefonske žice i talkie-walkieja, a riječ je vrijedila više nego ikada, jer se zbog nje završavalo u zatvoru.
Debeljuškasti Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) nekada je bio pripadnik Informbiroa, a ljubav prema Staljinu priskrbila mu je dvije godine punog pansiona na Golom otoku. Na policama u prodavnicama nedostaje osnovnih potrepština, pa između ostalog, ima samo crvenih sijalica. Loša ekonomska situacija, kojoj doprinosi i nemogućnost kćeri (Sonja Savić) da se zaposli kao diplomirana stomatologinja, bračni par Čvorović, na inicijativu supruge Danice (Mira Banjac), dovede do odluke da iznajme sobu neobično liberalnom podstanaru Jakovljeviću (Bora Todorović).
Jakovljević se upravo vratio iz Pariza u Beograd kako bi otvorio krojački studio, donijevši sa sobom dašak zapadnjačkog načina života. Rutinski razgovor u policiji u vezi podstanara, posluži kao okidač najdublje Ilijine paranoje, pa podstanar u njegovim očima postaje strani agent i terorista ubačen izvana kako bi uništio državu.
Ograničen policijskim šablonima iz površnih priručnika, Ilija je sa svima na ti osim s vlastitim živcima. U predinfarktnom stanju, u pomoć zove brata Đuru (Zvonko Lepetić), nakon čega aktivnosti dvojice prekaljenih staljinista počinju srljati u katastrofu s nesagledivim posljedicama. Jer, čuvati državni poredak bila je Ilijina dužnost. "Njega ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako ako se sete, nikom ništa".
Ideologijom i religijom se bavi sirotinja, moj Maho
Nakon Titove smrti 1980. godine u jugoslavenskoj kinematografiji u samo par godina događa se ekspanzija filmova koji su nastajali kao reakcija na socijalističke i represivne komunističke režime. Oni su bili puno otvorenija kritika jednoumlja od jugoslovenskog crnog talasa i ti filmovi nas danas paradoksalno podsjećaju na onaj period kojeg se danas sjećamo kao “boljih vremena”. Zašto, na to pitanje odgovor ne znaju ni psiholozi. Junaci crnog talasa su umirali u perju, bili nezaposleni, a njihovi organizmi su bili mistični. Titova smrt je označila početak filmova u kojima su glavni likovi odjednom bili pozicionirani u direktan konflikt s partijskim postulatima.
U bivšoj državi najekstremniju verziju života u komunističkom režimu pokazao je Emir Kusturica svojim filmovima “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, koji su nastali po tekstualnom predlošku Abdulaha Sidrana inspirisanom stvarnim konfliktom Sidranovog oca s komunističkom partijom zbog pozdrava koji je u jednom pismu napisao na ruskom jeziku. Nepoželjna riječ "Zdravstvujte" je pretočena u situaciju u kojoj Meša (Miki Manojlović) u prisustvu svoje ljubavnice (Mira Furlan) prokomentariše karikaturu vezanu za Staljina, a ona ga prijavi inspektoru (Mustafa Nadarević). Taj pozdrav ga je zvanično otpratio na robiju, pa je njegova supruga (Mirjana Karanović) lagala djecu da je "otac na službenom putu".
U filmu koji nastaje nešto prije "Balkanskog špijuna" o komunizmu se govori u kontekstu hipnoze. "Sjećaš li se Dolly Bell" pokazuje tragikomičnog oca koji po povratku iz kafane (gdje nije pio sok) usred noći diže djecu iz postelje kako bi održao partijski sastanak. Svom reditelju je priskrbio Zlatnog Venecijanskog lava, a doba rušenja komunizma koje je otpočelo u osamdesetima na ruku je Kusturici išlo i u Cannesu 1995. godine, kada je njegov “Otac” osvojio Zlatnu palmu za najbolji film. U njemu se potkrala prilično nezapažena replika Mikija Manojlovića koji kaže “Nema filma bez mraka”, aludirajući na mrak iz kojeg su se crpile priče, a tobože govoreći o potrebi da se zamrači prostorija kako bi projekcija bila vidljiva na platnu.
Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno
Okupan crvenim svjetlom kao u kupleraju, Bata Stojković ispod crvene sijalice istovremeno reprezentuje crvenu ideologiju, siromaštvo, ali i nadolazeći srčani udar.
Paranoja (grč. bezumnost) je mentalna bolest sa sumanutim idejama proganjanja I umišljene veličine, a javlja se kao dominantni simptom šizofrenije. Bolesnik poput Ilije Čvorovića svoje fiks-ideje uspijeva prenijeti i nametnuti bliskim osobama (tzv. induktivna psihoza), kao svojoj supruzi i bratu, koji neće uvidjeti ništa bolesno u činjenici da špijun hoda okolo opremljen dvogledom, magnetofonom i fotoaparatom. Međutim, pored toga što svaka paranoja ima temelje u prethodnom zlostavljanju, dramaturg Dušan Kovačević je zapravo iskoristio ličnu situaciju kako bi kreirao dramu mentaliteta, kojoj se ne prestajemo smijati čak ni kada sklizne u tragediju.
Objašnjenje Dušana Kovačevića kako je nastala drama
Većina glumaca iz filma "Balkanski špijun", redom velika imena srbijanskog glumišta, uglavnom nisu više među nama. Mira Banjac je ove jeseni u Sarajevu proslavila 90. rođendan, i to na snimanju novog filma Pjera Žalice "Koncentriši se baba". Njena uloga domaćice i poslušne supruge u "Balkanskom špijunu" identična je onoj koju je igrala u filmu "Sjećaš li se Dolly Bell", u kojoj je na cijenu vožnje taksijem rekla, otprilike, da je za te pare mogla kupiti školjku jaja, a da su oni mogli i da prošetaju. U eri jugoslovenskog patrijarhata i mačizma, majke su bile one koje su držale porodicu na okupu, provodeći dane ekonomišući u domaćinstvu i guleći krompir pod crvenim sijalicama.
Nostalgija
S početkom novog milenija u Evropi se počeo dešavati preporod filmskog stvaralaštva koji je malo ko očekivao. Serija sjajnih filmova minimalističkog pristupa, uglavnom o životu kakav stvarno jeste, donijela je Rumuniji sijaset nagrada na najjačim evropskim filmskim festivalima, a tamošnji filmovi su izuzetno zanimljivi jer se bave upravo komunističkom prošlošću. Vjerovatno najpoznatiji rumunski film, dobitnik Zlatne palme "4 mjeseca, 3 sedmice I 2 dana" Christiana Mungiua govori o užasnim uslovima života pred kraj Čaušeskuove ere, svedenim na priču o jednoj djevojci koja pokušava izvršiti abortus.
Posljednjih godina i mađarski film je u ekspanziji, a poneki miljenici prestižnih festivala, poput Gyorgija Palfija njegove "Taxidermije" progovaraju o mađarskoj prošlosti. Kroz sve ove filmove provlači se anksioznost i problematika krize identiteta u društvu gdje svi moramo biti jednaki. Relikti prošlost otkrivaju se i u novom njemačkom filmu, koji pokazuje da Nijemci imaju više problema s prikazivanjem svoje komunističke prošlosti nego one nacističke. U debitantskom cjelovečernjem filmu Floriana Henkela von Donnersmarcka Iskusni štazijevac treba uhoditi dramatičara i njegovu ljubavnicu, međutim ono što će otkriti je - da on sam posjeduje ljudskost na koju nije računao.
"Život drugih" nagrađen je Oscarom u kategoriji Najboljeg stranog filma 2007. godine i svrstava se u red onih filmova oklasificiranih odrednicom Ostalgie, žanrom u kojem Nijemci pokazuju nostalgiju za onim vremenima prije pada Berlinskog zida.
Zapažanja Ilije Čvorovića, koji u naletu paranoje uspijeva očuvati intelektualne sposobnosti, neodoljivo podsjećaju na teorije zavjera u kojima živimo danas, u strahu od neprijatelja izvana. One su toliko jake da u svakom trenutku negdje postoji neki Ilija koji će podići telefonsku slušalicu i dojaviti policiji kako treba "zaustaviti sve avione na aerodromu" i odmah osujetiti svaki pokušaj uništenja nacije. U ratu smo imali tzv. dojavljivače masovnih okupljanja, koji su navodili neprijateljske cijevi na na određene kote, a prošle godine nesvakidašnja situacije se dogodila u Samoboru.
U tamošnjem Lidlu jedna gospođa je primijetila nekoliko tamnoputih uposlenika kompanije Mate Rimca, gdje su nakon njene "Soko zove orla" dojave uhapšeni da bi se naposljetku ispostavilo kako su oni inžinjeri koji rade na razvijanju električnih automobila. Strah od migranata kao “projekta zapada”, koji će demografski upropastiti Balkan (kao da sami sebi nismo dovoljni) je sveprisutna paranoja u kojoj živimo. Duh Ilije Čvorovića živi među nama i da ga možemo čuti, rekao bi da je njegovo najveće zadovoljstvo "misao da je jednog čovjeka izveo na pravi put".
