Iskustva koja grče želudac: Predstava o djeci koju su roditelji ostavili u domu
Knjiga "Pozdravi nekog" potresla je sve one koji su se usudili okrenuti sve njene stranice, stegnuti zube i izdržati do kraja. Govori o potrebi za pripadanjem, o nevinom dječijem neshvatanju postupaka odraslih, o životnim crticama djece koja su odrasla na prostoru bivše Jugoslavije... Nastala je u Beogradu 1971. godine, kada su psiholozi Budimir Nešić i Vesna Ognjenović odlučili prikupiti iskaze dječaka i djevojčica koji su prepušteni sebi i nedaćama koje donosi život u beogradskom domu.
Iskustva koja grče želudac, od kojih knedla zastaje u grlu, priče koje suptilno, ali i otvoreno govore djeca koju su roditelji napustili dio su knjige koja opstaje u svakoj klimi i koja je i danas čitljivo štivo upravo zato što u njoj počivaju situacije od kojih ljudi uglavnom okreću glavu.
Djelo je adaptirano u predstavu koja će 24. januara biti izvedena na sceni sarajevskog Centra za kulturu i mlade. Voditelj projekta je Damir Kustura uz veliku podršku asistenta Nedima Džinovića. Oni su, zajedno s ekipom od deset talentovanih mladih glumaca, pripremili emotivni komad čiji je cilj da publiku natjera na razmišljanje, analiziranje i osvrt na dosadašnji život i iskustva.
"Pozdravi nekog" čitatelje vodi u svijet nezasluženih batina i uvreda, kao i bježanja iz porodičnog doma. Ukoliko zavirite u njene stranice, upoznat ćete djecu koja su prerano odrasla, mališane koji ljubav nisu dobili na mjestima na kojima ih djeca u nekim drugim svjetovima često uzimaju "zdravo za gotovo". Djelić cijele priče bit će prikazan na daskama sarajevskog pozorišta, objašnjava nam glumica Amina Đulović.
"Publiku uvodimo u jedan dan boravka u domu za napuštenu djecu. Dan u kojem ima smijeha, nasilja, netrepljivosti, ali i povezanosti i zajedništva koji su svima potrebni. Svi mi koji tumačimo uloge u ovoj predstavi mogli smo odabrati lik koji nam najviše odgovara", kaže mlada glumica.
Nastavlja objašnjavati kako je ekipa predstave zajedničkim odabirom zaključila ko će preuzeti koju ulogu.
"Imali smo časove tokom kojih smo samo govorili o likovima, njihovim životima i prošlosti. U ovoj predstavi igram ulogu Esme, djevojčice koju je prvo napustio otac, a zatim i majka. Često sam razmišljala o Esmi. Šta ona radi sada? Gdje je? Šta oblači, kakvu muziku voli slušati? I onda... da li ikoga može voljeti nakon što su je svi odbacili?", govori Đulović.
Osvrće se na proteklih nekoliko mjeseci rada na predstavi, kazavši kako je lik Esme uselio u njen privatni život, pa je se često sjeti onda kada donosi važne odluke. Ali, osim toga, nije joj bilo teško ući u Esminu kožu. Cijelo iskustvo tumačenja ove uloge navelo ju je da drugačije pogleda svoju svakodnevnicu i događaje u njoj.
"Samo sam htjela da je zagrlim, da joj kažem da će sve biti u redu i da nikad ne odustaje od sebe i svojih snova", emotivno kaže.
Voditelj projekta i bh. glumac Damir Kustura kaže kako ova predstava najjasnije pokazuje koliko se u pozorištu može doživjeti katarza. Ističe kako je svjestan da na našim prostorima živi mnogo onih koji smatraju da je osnovna svrha postojanja pozorišta zabava.
"Pa onda često govore: 'Nemoj teških tema', 'Opet rat', 'Opet nasilje, kao da ga nema dovoljno...'. Ali, sve dok ima teških tema, ratova i nasilja - pozorište, film i ostale vrste umjetnosti će o njima govoriti i prstom upirati u njih kako ih više ne bi bilo i kako bi se to iskorijenilo iz ljudskih umova", govori Kustura.
Svjestan je da je to borba s vjetrenjačama, kaže nam, ali ta borba je njihova dužnost kao građana i umjetnika.
"U pozorištu se možemo smijati ili plakati, osjećati nelagodno ili lagodno. Sve sa scene budi našu emociju, bilo suze ili smijeh, nešto što nas dotiče i što nas se tiče. Suočavanje sa svim tim i reakcijom na ono što vidimo i čujemo u teatru dovodi nas do blagog ritualnog pročišćenja zvanog 'katarza'", kaže, dodavši kako upravo zato postoji izreka "Isplači se, bit će ti lakše!".
Na koncu razgovora se osvrćemo na samu suštinu ove predstave. Kusturu pitamo koja je glavna poruka, na šta pravi kratku pauzu, pa komentariše: "Rekao bih da je to 'Ima nade za sve'. Nisu svi uspješni rasli 'pod staklenim zvonom', većina ih je imala teško djetinjstvo, ali su se izborili sa životom i postigli zavidan uspjeh. Nerijetko mladi smatraju da ne postoji izlaz iz neke situacije, da za problem ili više njih ne postoji adekvatno rješenje, pa pribjegavaju drastičnim mjerama, uzvraćanjem na nasilje nasiljem, pokušajima samoubistva..."
Na njegov komentar se nadovezuje i Đulović, kazavši kako je ovo komad koji ruši predrasude koje postoje, pokazuje širu sliku nekih stvari i traži puno dublji razlog za postupke drugih ljudi kojima je potrebna samo ljubav.
"Ljubav, nekoliko zagrljaja i neko ko sluša, ne samo da bi odgovorio nešto na to, nego da bi razumio", zaključuje.
Direktor CKM-a Armin Omerović istakao je kako je veoma zadovoljan radom mlade ekipe koja je radila na ovoj predstavi. Ponosan je i na činjenicu da Multimedijalni projekt ove godine slavi deset godina postojanja te kaže kako CKM svakako planira nastaviti intenzivan rad i povećavanje broja projekata.
