20 godina od Matrixa: Živimo li u matrici? Filozofija ništavila i hologramske stvarnosti
Zarobljeni smo o strane tehnoloških divova, naša tijela služe kao izvor energije kojom se kreiraju sadržaji i komunikacija u virtuelnom prostoru. Krećemo se sve manje, Zuckerberg u velikoj mjeri kontrolira naše plitko promišljanje vremenom preko Facebooka i Instagrama, a za bilo kakvo ozdravljenje treba popiti neki plavi ili crveni proizvod farmaceutske industrije
“Uzmeš plavu pilulu i priča završava. Probudiš se u krevetu i vjeruješ u što god želiš. Uzmeš crvenu pilulu, ostaješ u zemlji čudesa i ja ti pokažem kako je duboka zečija rupa.“, kaže Morpheus Neu u revolucionarnom filmu „The Matrix“ (1999.) braće Wachowski (koji su nakon promjene spola sada sestre Lana i Lilly), priči o onima koji su uspjeli izaći iz simulirane stvarnosti i koji su u borbu protiv tehnološke tiranije uvukli mladog hakera Nea (Keanuu Reeves). Uniformisani likovi u kožnim mantilima, savijanje tijela pred naletom metka (bullet time efekat), farmakologija i nihilistička filozofija suštinski reflektuju vrijeme u kojem danas živimo.
Spektakl je danas glavni proizvod kapitalističke shizofrenije, pa se život svodi na iščekivanje sljedeće atrakcije, notifikacije i skandala (fenomen „žene u crvenoj haljini“) koji su osmišljeni s cilje da kreiraju impuls trošenja i zadovoljavanja lažnih potreba. Sreća je danas retuširana u Photoshopu (što ne može plastična hirurgija može kompjuterski program), a tržišna eksploatacija ženskih stražnjica porodice Kardashian donosi više novca od književnog opusa Dostojevskog. Ono o čemu je govorio „The Matrix“ moglo bi se svesti na situaciju u kojoj djeca u Africi ginu kopajući kobalt potreban za litijumske baterije u vašem telefonu, da biste vi u njemu gledali u niz električnih impulsa provučenih kroz ledeno bijele filtere. Svijet je samo jedna bespoštedna borba za izvor enegrije, koja se troši na trivijalnosti.
Vodeći naučni umovi današnjeg svijeta poput Elona Muska (čiji se koncept elektirčnih automobila Tesla temelji na obnovljivim izvorima energije) drže da bi naša stvarnost mogla biti kompjuterska simulacija koju kreiraju napredne civilizacije. Musk je to uporedio s video igrom Pong, koja se prije 45 godina sastojala od dva pravougaonika i loptice koja se odbijala od njih, dok danas imamo višedimenzionalne simulacije. „The Matrix“ danas nije nevjerovatna uobrazilja, jer Musk već u sklopu Nauralinka razvija mogućnost ugradnje mikroelektroda uz neurone u mozgu, što će značiti izravno čitanje misli i spajanje mozga i kompjutera, i što je već uspjelo eksperimentiranjem na miševima. Međutim, Musk ne isključuje mogućnost da smo već u jednom takvom softveru, gdje Mr. Reagan režući krvavi steak kaže agentu Smithu kako zna da taj steak ne postoji, jer Matrica govori njegovom mozgu kako je meso ukusno, pa stavljajući zalogaj u usta zaključuje kako je ignorancija zapravo blagoslov.
No, šta je još rekao Morpehus u svom filozofskom ekspozeu o simuliranoj stvarnosti. „Osjećao si to cijelog svog života , da nešto nije u redu sa svijetom, ne znaš šta je ali je tu kao trn u tvom mozgu, izluđujući te. Znaš o čemu govorim? O matrici. Matrica je svugdje oko nas. Čak i sada u ovoj sobi, možeš je vidjeti kada pogledaš kroz prozor ili kada upališ televizor. Možeš je osjetiti kada ideš na posao ili kada ideš u crkvu. Kada plaćaš poreze. To se svijet koji ti je prevučen preko očiju da bi te učinio slijepim na istinu. Koju istine? Da si rob, Neo. Kao svi ostali si rođen u ropstvu, u zatvoru kojeg ne možeš namirisati, okusili ni dotaknuti. To je zatvor tvog uma. „
Morpheousov monolog iz Matrixa koketira s teorijama zavjere, ali je na tragu onog što se pokazuje u praksi svijeta koji srlja u totalno odsustvo empatije, glossy stranice časopisa i bilboarde na kojima nam se prodaje stil života koji nikada ne možemo dosegnuti. Naši dan su zapravo jedan te isti zatvoreni krug u kojem se krećemo od kuće posla i nešto razonode, mislimo da smo slobodni, ali kada stavimo neke specijalne naočale, ispod privida demokratije ukaže nam se brutalna neoliberalna tiranija. „The Matrix“ ima uporište u Baudrillardovoj filozofiji pa se smatra da je film alegorija na savremeno komercijalizirano društvo pod uticajem medija u razvijenim zemljama.
Iste godine kad je nastao „Matrix“ događa se još jedan revolucionaran film o filozofiji ništavila, koji je raskrinkao oglašivačku industriju. „Fight Club“ (1999.) Davida Finchera govori o pojedincu koji kreće u samodestrukciju, ne želeći prihvatiti društvo koje ga šalje na krivi put, na posao gdje je sve kopija kopije kopije kopije kopije, u ikeaiziranu svakodnevicu koja ga definiše stanjem na bankovnom računu, odjećom koju nosi i autom koje vozi. „Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, s novcem kojeg nemamo da bismo impresionirali ljude koje mrzimo.“, kaže Tyler Durden (Brad Pitt), kojeg zabrinjava 500 TV kanala, viagra i glava nekog tipa na njegovim gaćama (David Beckham za H&M ili neki drugi jeftini način da se osjećate posebno).
„Klub boraca“ , koji je imao pravilo da se o njemu nikada ne govori, čovjeka nije vidio kao bateriju nego kao materijal za proizvodnju sapuna (koristeći otpadno ljudsko tkivo nakon liposukcije) i savršeno je najavio histeriju u kojoj se svi nadamo postati zvijezdama s par miliona followera. Nećemo i ne možemo naravno, ali je beskrajno zabavno promatrati histeriju koja se događa kada ljudi shvate da ni po čemu nisu posebni, a da se ne prestaju truditi. „Nisi unikatna snježna pahuljica, ista si organska materija podložna raspadanju kao i svi ostali.“, nastavlja Tyler Durden.
Jedan od još neistraženih fenomena, tzv. deja vu, iluzija sjećanja, po postavci stvari u filmu je zapravo dokaz postojanja matrice. Medicina smatra da deja vu nastaje u trenutku kada se u mozgu preklope neuroni u sistemu kratkotrajnog i dugotrajnog pamćenja. Mačka koju Neo vidi dva puta, zapravo je bug u kompjuterskom programu.
Otapaju se ledenjaci, virusi haraju svijetom, izumiru pčele, izbjeglice marširaju u kolonama. Dvadeset godina nakon "The Matrixa“, filozofske studije fiktivnog društva koje iskorištavaju strojevi a gdje ljudi služe samo kao baterije, stvarnost iz filmova postaje naša realnost. Propast svijeta više nije upozorenje, nego se već dešava pred našim očima. U nizu teorija o tome kako je život zapravo san ili Platonov mit o pećini, postoji i niz manje poetskih tumačenja. Zemlja kao ravna poloča ili matična ploča nekog kompjutera...?
Višestruko nagrađivana predstava "Jedan je Muhammad Ali" u ponedjeljak na sceni NPS
