Kapitalizam i kanibalizam u španskom hororu "Platforma": Politička alegorija o svijetu u doba korone
Uslijed koncentracije kapitala i dinamike globalizacije, procjep između perverznog bogatstva i ekstremne bijede označiće njegov kraj.
U distopijskom hororu “Platforma” nalazimo se u zatvoru s vertikalno postavljenim ćelijama. Svaki nivo ima po dva zatvorenika i četvrtasti otvor na sredini, kroz koji se spušta platforma s hranom. Hrana se ne smije zadržavati, jer se ćelija u tom slučaju počinje zagrijavati ili hladiti do nepodnošljivih temeperatura, a na svakom nivou pokretna trpeza se zadržava samo dvije minute. Bogato nutritivno postavljena betonska platforma sadrži delikatese u vidu puževa, slastica, morskih polodova, egzotičnog voća… Dovoljno je porcija da zadovolji nutritivne potrebe svih “ukućana”, koji su raspoređeni na 200 nivoa, a kako se spušta sve niže, ona postaje sve manje privlačna za one koji su gladni. Oni koji su gore ne misle na one ispod sebe. Jedu halapljivo, pljuju i ponašaju se kao da sutra ne postoji.
Svaki zatvorenik ima pravo ponijeti sa sobom jedan predmet, pa se u jednoj ćeliji nađu vremešni muškarac koji je ponio nož i jedan mladi muškarac koj je odabrao da ta stvar bude Cervantesov “Don Quijote”. Starac Trimagasi (Zorion Eguileor) je u zatvoru zbog toga što je zaklao čovjeka, a Goreng (Ivan Massague Horta) je dobrovoljno u zatvoru u zamjenu za diplomu. Svakog mjeseca zatvorenici mijenjaju nivo na kojem se nalaze, a brojevi ih ili obraduju ili obeshrabruju, obzirom da je jako poželjno biti što više gore. Što je ćelija više pozicionirana, platforma s hranom prolazi pored manje pohlepnh usta i prstiju. Kada se dvojica zatvorenika zateknu na nivou 171, gdje je platforma potpuno prazna i bez hrane, Goreng se budi vezan za krevet, a Trimagasi mu objašnjava kako će se prehraniti tako što će jesti komade njegovog mesa.
Kraj kapitalizma?
Horor-triler “Platforma” još je jedan Netflixov sadržaj koji koincidira s trenutnim prilikama u svijetu. Dolazi iz rediteljskog pera Španca Galdera Gaztelu Urrutia i nalazi se među deset najgledanijih sadržaja na američkom streaming servisu. Snimljen je 2019. godine i donosi priču o tome kako su oni sa dna društvene ljestvce prisljeni kupiti ostatke onih iznad sebe. Globalni razorni kapitalizam je eksplodirao, a posljednji ekser u njegov lijes polako zakucava COVID-19. Klimatske promjene i strah od virusa doprinose da se agresija korporacija stavi pod političku kontrolu, a početak masovne histerije započeo je pražnjenjem supermarkta i guranjem konzervi I toalet papira u kolica kao u nekom bolesnom realityju. Hrana je, nažalost, naša posljednja biološka potreba.
Film “Platforma” bez novonastale situacije bio bi još jedan projekat zanimljiv s filozofskog aspekta, možda poput njemu slične priče kanadskog nezavisnog SF filma “Cube” ali ga koronavirus, kolaps konzumerizma i svođenje životnih potreba na minimum preživljavanja, čine aktualnim i zastrašujućim upozorenjem čovječanstvu šta će se događati kada se resursi budu dijelili po sistemu nekog novog komunizma, na koji je upozoravao Karl Marx u djelu “Kapital” (1867.). Divljanje kapitalizma stavilo je svijet u opziciju da svega nekoliko posto ljudi na planeti raspolažu s više od 90% bogatstva. U “Platformi” hrane ima dovoljno, ali ona zbog ponašanja ljudi zadovolji vrlo mali procenat zatvorenika.
Solidarnost je ono jedino što nas može izbaviti iz ovakve situacije, ali ljudska priroda u kriznim situacijama pokazuje ono najgore. “Požderati” sve bez brige o onima koji uzimaju njihove otpatke nije jedini horor pokazan u filmu. Zatvorenici se međusobno jedu, vrše nuždu jedni na druge i povrijeđuju na najgore moguće načine. Stvari su pokazane ekstremno i ovo bi mogla biti neka vrsta perveznog “Parazita” Bong Joon-hoa. Izolacija iz njih izvlači najgore darvinističke instikte za preživljavanjem, a možemo se sjetiti i one stare izreke koja kaže da čovjeka možemo najbolje upoznati ukoliko ga posmatramo kada se nešto dijeli besplatno.
Igre gladi
Budućnost smo zamišljali preko “Blade Runnera”, ali nas je stvarnost šutnula u neku vrstu “Mad Maxa”, samo što sada ne nosimo kožna odijela nego izlizane kućne ogrtače. Nedavno je slovenski filozof Slavoj Žižek napisao opsežan osvrt na situaciju s koronavirusom, u kojem je rekao kako pati od nesanice jer misli na doba barbarizma koje će usljiediti nakon ekonomske apokalipse, kada milioni nezaposlenih krenu po svoj obrok, naoružani glađu i tupim predmetima. Stiže li vrijeme “Igara gladi” ili je neki novi komunistički poredak na globalnoj razini na pomolu, pokazaće nam se vrlo brzo, onda kada mentalno pretrpimo veliku štetu zbog izolacije u kojoj smo izloženi tehnološkom teroru, prividu komunikacije i bombardovanju lošim vijestima. Iz te situacije ćemo pristati na svaku ponuđenu opciju spasa.
Duge cijevi na ulicama, bigbraderovski nadzor i parolu: Sloboda je ropstvo i neznanje je moć. Uslijediće raspodjela javnog novaca kako bi održao socijani mir, a pitanje je do kojih slojeva će uspijevati doći I kolika će biti naša nadnica za strah. Orvellov slogan iz “1984” je proizvod totalitarne ideologije koja tehnološkim dostignućima ima potpuni nadzor nad pojedincem, od kojeg traži potpunu posvećenost državi, vršeći brutalnu represiju nad njegovom psihom.
Ono što je primjetno na streaming servisma jeste da njihovi sadržaji idu ispred vremena koje se mijenja nezaustavljivom brzinom, kao da nas pripremaju na ono što dolazi. Pored dokumentarne serije “Pandemic: How to Prevent an Outbreak” koja je skoro pa najavila pandemiju COVIDA-19, Netflix ove godine ima i treću sezonu originalne danske serije o virusima “The Rain”, apokaliptičnu viziju svijeta u kojem virusi kroz kapljice kiše brišu čovječanstvo s lica zemlje.
Da nije sve tako crno, uvrnuta priča filma“Platforma” pored snažne poruke, šalje i model po kojem se možemo spasiti. Tek onda kada izgubimo sve i budemo spremni žrtvovati se za onog drugog, izbavićemo se iz pakla. Religija, kao opijum za narod, nikada nije bila bliža ideji zajedništva koju propagira komunizam, koji je toliko odbijao.
