Amerika u nemilosti smrtonosnog virusa: Crni scenarij ponavlja se nakon sto godina
Godine 1918. u vojnoj bazi nedaleko od Bostona vojnici su iznenada počeli umirati. Kao uzrok smrti identifikovana je influenca, a kako se virus ubica počeo širiti po cijeloj zemlji, bolnice su kolabirale, mrtvačka kola su preplavila ulice, a bespomoćne vlasti su kopale masovne grobnice. Bila je to najgora epidemija u američkoj historiji, koja je odnijela 600 hiljada života, koja je došla u vidu istog H1N1 virusa koji se pojavio 2009. godine kao "svinjska gripa". Španska gripa je harala 23 mjeseca i do 1920. godine odnijela je, prema slobodnim procjenama, od 50 do 100 miliona života širom svijeta, više nego što su Prvi i Drugi svjetski rat zajedno ostavili žrtava iza sebe, a onda je iznenada nestala, jednako misteriozno kako se i pojavila.
(Ne)spremnost čovjeka"Pandemic": Netflixov dokumentarac koji je najavio pandemiju smrtonosnog virusa
Ljudi tada nisu željeli vjerovati, nešto slično poput predsjednika Trumpa na početku pandemije, da je moguće probuditi se ujutro potpuno zdrav, a do večeri postati pokojnik. Leševima bi se stavljali komadi bijelih plahti preko lica, nakon čega bi ih zatvarali u mrtvačke sanduke. Dogodilo se to na vrhuncu godine u kojoj je Amerika ponosno predstavljala vodeću silu, koja je predvodila tehnološki razvoj ostatka svijeta. Nije postojalo ništa što Amerikanci nisu mogli pobijediti.
Sva američka anksioznost se svodila na primisli o ratu koji je poharao Evropu. Oni kod kuće su bili sigurni sve do trenutka kada su se vojnici počeli vraćati iz rata, noseći nevidljive čestice i strastveno grliti svoje voljene, nakon čega su počeli iskašljavati krv iz pluća. U filmu "Influenca 1918" amerčkog PBS-a možete vidjeti autentične snimke bolesnih ljudi koji se ruše na ulicama te kako po njih dolaze ambulantna kola, uz komentar stvarnih svjedoka vremena.
Pretpostavlja se da se virus španske gripe pojavio u sjevernoj Kini, a bilježe se i podaci o njegovoj prsutnosti u britanskoj vojnoj bazi u Eraplesu u Francuskoj, nakon čega je stigao i u Kanzas. U martu 1918. virus je pogodio Queens, pojavivši se u tri navrata. Najsmrtonosniji je bio kasne 1918. godine i početkom 1919., a najgore je, kao i u slučaju koronavirusa, stradao New York, grad koji je tada bilježio eksponencionalni rast stanovništva zahvaljujući imigraciji iz Srednje i Istočne Evrope.
Ovi ljudi su živjeli u nehigijenskim uslovima, bez tekuće vode i električne energije te nisu imali previše povjerenja u dosege moderne medicine. Visokoj stopi smrtnosti u New Yorku pripisuje se i činjenica da je gradska luka tada bila mjesto odlazaka i dolazaka brojnih vojnih trupa, koji su išli ili su se vraćali s francuskog fronta. Nakon sva tri vala španske gripe zabilježeno je da je 33 hiljade Njujorčana (od ukupne populacije od 5 miliona) umrlo, od čega je čak 20 hiljada stradalo u drugom naletu gripe.
Podsjećanja radi, skoro dvije hiljade osoba je umrlo od koronavrusa u SAD-u s ponedjeljka na utorak, što su najgori podaci koji su zabilježeni u nekoj zemlji od početka krize s pandemijom, a New York je, s usidrenim brodom-bolnicom u luci, neslužbeni epicentar koronavirusa.
U cijeloj Americi su na snazi bile mjere izolacije i karantina. Vođena je jedna od najvećih kampanja zdravstvenog sistema, kroz koju se upozoravalo na higijenu i fizičku distancu, dok su ulice bile oblijepljene posterima s kojih su brojni napisi upozoravali stanovništvo. Među njima su se nerijetko nalazili oni koji su pljuvanje po tlu izjednačavali sa smrću. Kao i danas, pandemija je doslovno preko noći ugasila filmsku produkciju i ispraznila kina (kao i pozorišta). Kolektivni pesimizam je zavladao Amerikom i svi su govorili da se svijet nalazi na početku svog kraja.
Zanimljivo je da je tada mlađahni Walt Disney obolio od gripe koju je uspio preživjeti. Španska gripa je, za razliku od koronavirusa, bila nemilosrdna i prema dječijim životima. Stradavale bi cijele porodice, a kolektivna depresija je uzela maha. U kakvoj atmosferi se živjelo i umiralo najbolje svjedoči film Charlieja Chaplina "A Dog’s Life" (1918.), koji govori o nezaposlenom čovjeku u potrazi za hranom, u čemu mu pomaže pas lutalica, vodeći ga ka boljem životu.
Pandemija španske gripe je ostavila traga u filmskoj industriji i svoje je mjesto nerijetko pronalazila u filmskim scenama. U nijemom filmu "Daddy-Long-Legs" (1919.), s tadašnjom najvećom glumačkom zvijezdom Mary Pickford, postoji scena u kojoj žena kihne u podzemnoj željeznici, a svi se razbježe, uljučujući i one koji nose maske. Maske su u jeku krize bile obavezne, nosili su ih skoro svi, od sportaša do poštanskih službenika, a oni koji ih nisu nosili završavali su u zatvoru. New York se uspio izboriti s pandemijom odvajajući četvrti, strogo kontrolišući bolest u poljskim bolnicama i uz pomoć medicinskog osoblja koje je opsluživalo pacijente, distribuirajući hranu, lijekove i ostale potrepštine. Godine 1919. medicina nije znala puno o virusima i prvi su viđeni tek pojavom elektičnog mikroskopa 1939. godine.
Slike koje ovih dana dolaze iz Amerike i "grada koji nikada ne spava" podsjećaju na apokaliptične filmove, među kojima dominira Soderberghov "Contagion" (2011.). New York je puno puta poslužio kao scenografija za postapokaliptične filmove. Od "Bijega iz New Yorka" Johna Carpentera , pa preko zombijevskog hita Willa Smitha "I am Legend", stvarnost ipak uspijeva potisnuti svaku fikciju i podsjeća nas koliko je čovjek nemoćan u okršaju s prirodom.
Nažalost, ovih dana se pokazuje i kako su najmoćnije i najrazvijenije zemlje svijeta one s najlošijim zdravstvenim sistemom. Historija se ponavlja, filmovi svjedoče. Ali, da nije sve izgubljeno, treba podsjetiti da historija i filmovi svjedoče i o tome kako svaka pandemija možda liči na apokalpsu, ali ipak ne predstavlja kraj svijeta. Život će se nastaviti, a filmska industrija će imati novu preokupaciju u perspektivi koja dolazi, kakva god ona bila.
