Prenamjena Aja Sofije oživjela višestoljetne antagonizme: Kad muzej postane džamija
Turski predsjednik Tayyip Erdogan proglasio je 10. juna istanbulsku Aja Sofiju otvorenom za muslimanske vjerske obrede nakon što je sud odlučio da je pretvaranje te nekoć bizantske crkve u muzej bilo nezakonito. Više od devet stoljeća bila je u funkciji crkve prije nego što je 1453. godine osmanski sultan Mehmed II Fatih osvojio Carigrad i impozantno zdanje proglasio džamijom nadogradivši četiri minareta.
Očekivani antagonizmi
Jedan dio Aja Sofije se još od 1991. godine koristi kao džamija i u njoj su se oglašavali ezani svakog dana. Turska vlast je najavila da će džamija i dalje biti besplatno otvorena za posjetioce, s tim da će se pojačati njena funkcija džamije u odnosu na dosadašnju praksu, što je okarakterisano kao pokušaj da se umire kritike sa zapada.
Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Grčka, međunarodne organizacije i različiti vjerski velikodostojnici zabrinuti su zbog mijenjanja statusa golemog zdanja koje je prenamijenjeno u muzej u prvim danima moderne sekularne turske države pod Mustafom Kemalom Ataturkom.
Sedad Bešlija, bh. historičar osmanista, smatra s druge strane da je odluka turskog suda legitimna i legalna budući da je savremena Republika Turska na određeni način nasljednica Osmanske države te da u nekim segmentima baštini i pravne norme u kontinuitetu.
"Aja Sofija se ipak nalazi na teritoriji suverene i pravne Republike Turske. Sud je jednostavno uvažio činjenicu i odredbe dokumenta u kojem se sultan Fatih navodi kao vlasnik/legator Aja Sofije. Aktuelna turska vlast je, po odluci suda, htjela ispoštovati tu odluku i sultanovu vakufnamu", kazao je Bešlija, dodavši da mnogo više legitimiteta i demokratičnosti vidi u pravnoj, a zatim i političkoj odluci da se Aja Sofiji vrati uloga džamije od odluke koja je donesena 1934. godine.
Prenamjena: za i protiv
Profesor Sedad Bešlija naglašava da su se antagonizmi u vezi s odlukom mogli očekivati iz dva razloga: u sferi politike i u sferi emocija.
"Postoje u historiji događaji i procesi dugog trajanja koji svoje posljedice imaju u svakom vremenu, pa i aktuelnom. Jedan od takvih događaja se desio 1453. godine, koji se često opisuje kao događaj kojim je okončana jedna, a započeta druga historijska era. Uvijek će nekima 1453. predstavljati 'početak pravde', a drugima 'početak nasilja'... Skoro podjednako negdje u dubini duše i uma, baštinici i poštovaoci osmansko-islamske civilizacije priželjkuju da Aja Sofija ponovo bude u funkciji džamije, baš kao što baštinici i poštovaoci zapadnokršćanske ili istočnokršćanske civilizacije priželjkuju da Aja Sofija postane katolička ili pravoslavna crkva", istakao je Bešlija.
To su, prema njegovim riječima, nepomirljive pozicije.
"Nadam se da će se ta činjenica poštovati i u međunarodnim odnosima, posebno od država, te političkih i religijskih elita koje sebe ističu kao baštinici demokratije i sloboda. Nisam siguran kako bi reagirale vlasti ili sudovi npr. Španije ili Srbije, ako bi neko pokrenuo inicijativu da se Velika džamija u Kordobi vrati u prvobitni status ili da se Ejnehan-begova džamija/Batal džamija restaurira iz temelja u Beogradu, na mjestu današnje Narodne skupštine Srbije i slično. To je začarani krug osjetljivih pitanja", kategoričan je on.
Bogata historija, loši odnosi
Sedad Bešlija, bh. historičar osmanista, objašnjava da Aja Sofija ima veoma staru i bogatu historiju koja seže u 4. stoljeće, od kada je nekoliko puta građena i rušena.
"Aja Sofija s osmanske tačke gledišta predstavlja najznačajniji simbol osvajanja (feth) Istanbula i političku prevlast osmansko-islamske civilizacije nad kršćanskom. S druge strane, i katolički i pravoslavni svijet na Aja Sofiju gleda kao historijski, kulturni i vjerski spomenik vlastite civilizacije", kazao je Bešlija.
Navodi da današnja građevina ima korijene u 532-537. godini kada ju je nanovo izgradio bizantski car Justinijan I.
"Sve do križarskog rata 1204. godine služila je kao ortodoksna crkva, da bi te godine upadom križara nakon paljenja i rušenja bila pretvorena u katoličku katedralu. Ponovo je u ruke Bizantinaca dospjela 1261. godine. Osvajanjem Istanbula 1453. godine sultan Mehmed II formira svoj vakuf u koji ubraja i Aja Sofiju. U njegovo doba izgrađeni su prva munara, minber, mihrab, medresa i biblioteka Aja Sofije", kazao je Bešlija.
Tadašnja praksa kod osmanskih osvajanja bila je, prema njegovim riječima, naslonjena na šerijatsko pravo, da se oronuli, napušteni ili ruševni zatečeni vjerski objekti prilagođavaju ambijentu džamije i stavljaju u funkciju džamije.
"Običaj je bio da to čini vladar-osvajač u čije vlasništvo prelazi građevina, nakon čega je on proglašava legatom/vakufom za buduće generacije. Aja Sofija je blizu pet stoljeća služila kao džamija, održavana i restaurirana od osmanskih vlasti, ali i bila otvorena za pripadnike svih religija", objašnjava Bešlija.
Savremena Turska i neoosmanizam
Profesor Sedad Bešlija objašnjava da je Osmanska država historijska činjenica, prošlost i da savremena Turska ima elemenata koje tradicionalno i historijski baštini iz viševjekovne osmanske epohe.
"To se najviše vidi u segmentu religijske sociologije. Treba imati u vidu da je Republika Turska država s većinski muslimanskim stanovništvom i da njena aktuelna vlast želi baštiniti i oživjeti određene religijske elemente iz bogate prošlosti, iako ono što nazivamo osmanskim nije jednako islamsko ili muslimansko. Međutim, to nije ništa čudno ni nepoznato. I to ne treba definirati terminom neoosmanizam koji se, inače, često zloupotrebljava u javnom diskursu. Ako će se koristiti, onda bi podjednako trebalo koristiti i termine neogermanizam, neorusizam, neokomunizam, neobritanizam, neoromanizam i slično. Sve je to nelogično i neutemeljeno. Čak, u pravnom smislu, nije to ni na onom nivou kako to vidimo u nekim drugim državama. Naprimjer, engleska kraljica Elizabeta II je ujedno i poglavar engleske i škotske crkve, papa je u Vatikanu i vjerski i državni poglavar i slično. Ipak, u Turskoj su te stvari i podjele nadležnosti, odnos vjere i države, jasno razlučeni u skladu s važećim sekularnim ustavom", zaključio je Sedad Bešlija.
Strijelci osvajaju medalje, ali nedostaje podrška: Farah Onešćuk briljirala u Srbiji
