Turska serija koju smo zaslužili ili lice pod hidžabom koje je podiglo prašinu
Ismijavajući famu koje izazivaju turske sapunice, serija “Ethos” ili “Vidimo se u Istanbulu” (originalno Bir Başkadır) pravo je iznenađenje koje se pojavilo na Netflixu, kreirajući buru u javnosti i donoseći pravu sliku današnje Turske, zarobljene između tradicionalnog i modernog. Premijerno prikazana sredinom novembra, limitirana serija urađena je u maniru psihoanalize. Postala je najgledaniji sadržaj streaming servisa u Maroku, Omanu i Jordanu.
Pratimo Meryem (izvrsna Öykü Karayel), pokrivenu spremačicu koja slijedi tradicionalne principe islama. Ona zbog čestih nesvjestica posjećuje psihijatricu Peri (Defne Kayalar), koja predstavlja “savremene” turske žene, okrenute zapadnjačkoj kulturi. Peri je odrasla u porodici koja je insistirala na putovanjima, obrazovanju i raskidanjem veza upravo s onom Turskom koju predstavlja inteligentna i dobrodušna Meryem. Meryem dolazi iz predgrađa, dugo putuje na posao i mijenja nekoliko autobusnih linija da bi došla čistiti raskošni stan jednog muškarca, wanna be playboya Sinana, koji je neka vrsta turskog Mickeyja Rourkea.
Međutim, probleme i iskrenost koju ona donosi sa sobom, postepeno bacaju svjetlo na ništavni svijet “modernih” junakinja, koje s prezirom gledaju na ženska lica pod hidžabom i koje Sinan pored sebe drži samo za jednu noć. Meryem u predgrađu živi s bratom i njegovom ženom, koja zbog brutalnog silovanja u mladosti pati od depresije. Zbog stanja bratove žene, ona mora brinuti o njihovoj djeci i voditi domaćinstvo, što joj ne ostavlja previše slobodnog vremena.
Scenarista i reditelj Berkun Oya doslovno je pomeo tursku javnost poput oluje, rugajući se Erdoganovoj državi. Serija je nazvana po grčkoj riječi ethos, koja u prijevodu znači “lik” i koristi se za opisivanje vodećih uvjerenja ili ideala koji karakteriziraju zajednicu, naciju ili ideologiju. U Erdoganovoj Turskoj žene poput Meryem moraju odličiti hoće li rješenje svojih problema tražiti kod hodže Alija Sadija (Settar Tanriogen) ili će konsultovati nauku. Potisnute emocije razaraju baš svakoga i svi su u nekoj vrsti kolektivne depresije, jer je to društvo u kojem je svaka neurološka bolest tabu tema.
Međutim, ironija se krije u činjenici da je hodža u stanju srediti vlastiti život i biti sretan, dok psihijatrica Peri živi sama u kontantnom strahu od starenja, tražeće sebe na satima joge i u razgovoru s radnim kolegicama. Kako kaže hodža, svi nesretnici su zavarani “umjetno uzgojenim cvijetom koji ne vene, ali ni ne miriše”, poklanjajući tulipan savršenog oblika svima onima koji ga pitaju za psihološku pomoć. Pritom, njegova kćer je lezbijka i dane provodi sa slušalicama na ušima, iz kojih trešti elektronska muzika, po svoj prilici srljajući u vlastitu nesreću i nerazumijevanje okoline.
U tom svijetu kulminacija odnosa i emocija se događa kada se psihijatrica sprijatelji sa zvijezdom sapunica Melisom (Nesrin Cavadzade), koja doslovno ne može izaći baciti smeće iz kuće a da je odmah ne zaskoči nekoliko obožavatelja, želeći se slikati s njom. Melisa je svjesna da posao koji radi nema previše smisla i smatra da učestvuje u proizvodnji serija koje, po njenim riječima, gledaju primitivci u Anadoliji. Zapravo, te sapunice gledaju svi i jednako uživaju u stupidnim zapletima, mini suknjama i minimalistički uređenim interijerima.
Pored vješto razrađenih dijaloga, seriju krasi izvrsna, filmska fotografija. Projekat “Ethos” dolazi iz jedne od najjačih filmskih industrija na svijetu. Turska produkcija, ne samo da je osvojila regionalno televizijsko tržište, nego je postala najveća globalna televizijska sila nakon Amerike. U globalnom izvozu, turske serije i filmovi su na drugom mjestu, a izvjesno je da će Turci do 2023. godine izvesti kulturne projekte čija vrijednost dostiže vrtoglavih dvije milijarde dolara. Nažalost, veliki dio te industije posvećen je “lakim” sadržajima poput bezvrijednih telenovela.
Soundtrack serije je nostalgični put u osamdesete godine, kao i provlačenje turskog mančemeloua koji su tih godina jela sva tamošnja djeca. Nekoliko epizoda završava s video spotovima kontroverznog Ferdija Ozbegena, pjevača arabeske, koji nije skrivao svoju homoseksualnost. Prvi nastup Turske na Eurosongu 1975. godine se također pojavljuje u seriji.
Serija "Ethos" je jedan od najvrijednijih kulturnih projekata ove godine u Turskoj i upozorava na to šta dogodi kada se na putu razlaza s tradicionalnim otisnemo predaleko. Ova priča posebno upozorava sve one “karijerno” osviještene žene (pa i muškarce), koje smatraju da nošenje hidžaba, kuhanje i rađanje djece predstavlja nešto čega se treba sramiti i od čega treba bježati po svaku cijenu. Ovo je serija za sve one koji su zarobljeni u svom “modernom” svijetu u kojem više nema udvaranja i iskrenih emocija, gdje je sve postalo lako i brzo potrošna roba, a u kojem se psihijatri sreću uz pozdravnu rečenicu: "Ti si dobro, a kako sam ja?"
Misimović predstavljen kao novi tehnički direktor FK Borac: Vratio sam se kući
