Specijal / Kako je u ratnom Sarajevu snimljen serijal koji su na BBC-ju gledali milioni ljudi
U drugim državama, koje su stanovnicima BiH devedesetih izgledale kao zemlje paralelnog univerzuma, vijesti su izgledale ovako: Red svjetske politike, red samo američke, u nizu se provuče i nekoliko minuta u kojima spiker govori konkretno o Evropi. Na red stiže Sarajevo. Krupni kadar kotline u koju svako malo s brda sleti granata, prizori glavnog grada u dimu i vatri. Reporter zatim diktira brojke - poginulo ovoliko, ranjeno toliko. Dnevno ispaljeno prosječno 329 projektila. Ekran se nakon toga nakratko zatamni, pa vijesti idu dalje. Na redu su Azija, Kina, Afrika… Sarajevo nestaje iz fokusa - do narednog dnevnika.
Međutim, zaledite li krupni kadar grada i u njega se malo bolje zagledate - počet ćete primjećivati detalje. U zaklonu između dvije zgrade nekoliko djece igra se u gotovo raznesenom automobilu. Nekoliko metara dalje mališani redaju vreće s pijeskom gradeći bunker. U blizini je Muzička škola iz koje kroz ulicu odzvanja zvuk klavira. Stariji građani odlaze po vodu ili nadgledaju djecu s prozora i ulaza obližnjih zgrada.
Posmatrajući sva ta dešavanja, bh. reditelj Ademir Kenović zajedno s kolegama i studentima počinje snimati sve što se događa na sarajevskim ulicama. Do kraja 1995. će pod etiketom SaGa produkcije snimiti više od 60 dokumentaraca, a zatim će s prijateljem iz Francuske Jeanom Pierreom Mabilleom kreirati i dokumentarni serijal "Ulica pod opsadom".
"Serijal ima 160 dvominutnih epizoda i prikazuje život u jednoj ulici. Odabrao sam ulicu u kojoj sam rođen i u kojoj poznajem mnogo ljudi. Dnevno smo snimali po jednu epizodu, zatim bismo je montirali, odnijeli na televiziju i onda poslali BBC-ju. Bila bi emitovana svaku večer u 22:28, odnosno dvije minute prije početka dnevnika. O tome kakve su reakcije i koliki je interes ljudi bio najviše govori činjenica da je gledanost televizije prije 22:28 iznosila stotine hiljada ljudi, a za vrijeme i nakon emitovanja 'Ulice pod opsadom' broj ljudi koji su gledali BBC iznosio je nekoliko miliona", prisjeća se Kenović.
Za potrebe pisanja ovog teksta pregledali smo dio Kenovićevog dokumentarnog serijala. Osim što, u svakom smislu te riječi, lome srce - dvominutne epizode koje govore o građanima Sarajeva istovremeno bude empatiju i ponos na sugrađane koji su se na sebi svojstven način borili da opstanu u ludilu koje nisu ni tražili, a ni zaslužili.
"Cilj je bio prikazati da su u gradu živjeli obični ljudi, da svi oni nisu bili samo brojevi. Snimali smo frizerke, majstore, ljekare, djecu, odrasle, muzičare, glumce… Mi bismo im rekli: 'Doći ćemo da snimamo da bismo mogli pokazati strancima kako se u Sarajevu živi pod opsadom'. I oni bi pristali. U toku rata smo uspjeli organizovati manju projekciju u kinu Radnik i okupiti nekoliko ljudi koje smo snimali. Pokazali smo im nekoliko epizoda serijala, bili su sretni što su imali priliku učestvovati u prenošenju tako važne poruke svijetu", govori Kenović.
Epizode sadrže kratke i pažljivo probrane rečenice koje dugo nakon gledanja ostaju prisutne u mislima gledatelja. Sagovornici opisuju kako izlaskom na ulicu igraju sarajevski, a ne ruski rulet. Govori se o nabavci cigara, spominje vrtoglavo povećanje cijena osnovnih životnih potrepština, priča o švercovanju, ali i o riskiranju života da bi se došlo do pitke vode i oprao veš.
Osim što prikazuju ratnu svakodnevnicu u kojoj nije jasno da li duže traje noć ili dan, jer se oboje beskrajno razvuku - epizode raščlanjuju veliku sarajevsku tragediju na milion manjih. U kotlini između brda godinama su zaglavljene žrtve bolesne politike. Ali nastavljaju živjeti. Zajedno.
"Bog će te na onom svijetu prvo pitati za komšiju i za mačku", govori Sarajlija. Njegova komšinica komentariše kako ne treba vjerovati propagandi da se u Sarajevu granatira samo muslimanski narod. Naprotiv, ona je Srpkinja, njena komšinica je Hrvatica, ljudi u stanu iznad su hrvatskog i srpskog porijekla. Hrvati i Srbi žive i u stanovima prekoputa. A to je, opet, samo jedna od mnogobrojnih sarajevskih ulica.
Među najpotresnijim epizodama je i ona koja donosi priču o sahranama u Sarajevu, jer ona potvrđuje da pravoslavci, kršćani i muslimani nisu samo živjeli zajedno, zajedno su i sahranjivani - na istim grobljima koja su granate i snajperi četiri godine jednako zasipali, bez obzira na to da li je u toku dženaza ili sahrana.
"Iako sam po profesiji psihijatrica, u ovim trenucima sam samo žena sa dvije kćerke. Mislim da nijedan psihijatar ni sada ni u budućnosti neće moći objasniti ponašanje ovih ljudi koji su toliko zlodjela uradili bez razloga i povoda", rekla je tada Sarajka koja je nekoliko mjeseci ranije izgubila supruga.
Svi snimljeni materijali kasnije će postati velika inspiracija za Kenovićev film "Savršeni krug". Naprimjer, kultna scena u kojoj Adis (Almedin Leleta) pita Hamzu (Mustafa Nadarević) biraju li četnici kada pucaju u građane Sarajeva inspirisana je jednom od epizoda iz serijala. "Ko će ga znati kako on bira, valjda bira", izgovorio je tada Nadarević. Još jedna od vrlo poznatih scena iz filma, ona u kojoj stanari jedne zgrade sjeku brezu dok njihova susjeda viče s prozora, također je inspirisana stvarnim događajem koji je prikazan u serijalu.
"Nismo snimali dokumentarce jer smo planirali snimiti film, rekao bih da je to više bilo nehotično istraživanje. Nisam želio snimati 'Savršeni krug'. Volio bih da ga nisam morao snimati, da se sve to nikad nije dogodilo. Ali morali smo, trebalo je kroz tu formu pokazati svijetu šta se dešavalo u Sarajevu. Svi smo bili složni u tome", emotivno kaže Kenović.
Unutar četiri godine agresije u našoj zemlji, van nje su se vodili pregovori o njenoj budućnosti. Vjerovatno bi sve bilo drugačije da su poslušali savjet jedne od Kenovićevih sagovornica, koja je kratko i koncizno istakla: "Političari pregovaraju iz udobnosti svojih fotelja. Njima je dobro. Što ne dođu u Sarajevo da vrše pregovore? Dogovorili bi se odmah. Ne bi se odugovlačilo".
I nije ovaj tekst napisan kako bi se kroz njega tražili odgovori, zapravo kompletnu situaciju najbolje opisuje stih koji je Balašević o Sarajevu napisao devedesetih: "Što više mislim, sve manje shvatam". Ustvari, kao što se tada snimalo, sada se piše kako bismo podsjetili na to kako su Sarajlije, ali i svi drugi Bosanci i Hercegovci, bili mnogo više od samo brojeva. To su ljudi natjerani da žive u groznim uslovima - ljudi koji su uprkos užasu koji su živjeli uspjeli sačuvati svoju ljudskost.
U Sarajevu je unutar 1.425 dana opsade snimljen veliki broj dokumentarnih filmova, a mnoštvo materijala kasnije je iskorišteno za domaće igrane filmove. U ovom periodu u glavnom gradu BiH su snimali i radili Ademir Kenović, Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Mirza Idrizović, Vesna Ljubić, Dino Mustafić, Faruk Lončarević, Elmir Jukić, Danijela Gogić… Za dokumentarce koji su snimljeni produkcija SaGa je 1994. godine dobila FELIX-a, nagradu Evropske filmske akademije.
