Dana Budisavljević: Filmove o prošlosti snimamo kako ubuduće ne bismo pravili iste greške
Rediteljica se u razgovoru za Klix.ba prisjetila 2009. godine kada je u ruke dobila knjigu "Dnevnik Diane Budisavljević" govoreći kako je tada pripadala onoj grupi ljudi koja nije bila pretjerano oduševljena snimanjem filmova o ratu.
"Historija je previše ispolitizirana i onda je sasvim normalno da je reakcija građana da im je svega toga dosta. Moj stav se promijenio onda kada sam pročitala dnevnik. Sve se složilo, shvatila sam kolike su bile razmjere tog stradanja, koliko je veličanstveno ono što je Diana uradila i koliko je važno da te priče budu ispričane", prisjeća se.
Uzevši u obzir činjenicu da je do tada radila samo na dokumentarnim filmovima, kao i da je završila studij montaže, a ne režije - rediteljica je ostvarenje o Diani prvobitno željela uokviriti u dokumentarac.
"Međutim, Diana je preminula 1978. godine, a svi njeni saradnici su odavno umrli. Jednostavno nije bilo drugog načina osim da taj dio filma koji je posvećen njoj bude urađen kao rekonstrukcija dnevnika koji je ostavila iza sebe. A onda mi se učinilo da dokumentarni dijelovi mogu biti autentični, odnosno mogu ih ispričati živi svjedoci koji svi već imaju više od 80 godina", priča Budisavljević.
Rad na filmu trajao je gotovo deset godina, od čega su tri posvećene temeljitom istraživanju.
"Baš kao i snimanje filma 'Quo Vadis, Aida?' i rad na našem filmu se odužio. Najprije zbog finansijskih razloga, a onda i zbog činjenice da smo morali biti odgovorni i pažljivi prema toj priči. Kad se prihvatite tako ozbiljne teme, onda to ne može ići baš tako brzo. Sve o čemu je Diana pričala bilo je važno potkrijepiti dokumentima i dokazima, morali smo pronaći sve ljude koji su povezani s ovom pričom i naći način da sve to što ljepše uklopimo", govori.
Dodaje kako je unutar vremenskog perioda od deset godina prošla kroz veliki broj kriza jer je do tada snimala samo dokumentarce i jer je nekolicinu puta pomislila kako je priča o Diani prevelika da bi je ona uspjela ispričati kroz film.
"Ali kad god su me hvatale te krize mislila sam o tome šta je Diana napravila i šta su ti ljudi prošli. A onda bih sama sebi rekla, ako je ona to uradila - mogu i ja. To mi je bila inspiracija da ne pokleknem", rekla je.
Budisavljević naglašava kako je tema Drugog svjetskog rata nedovoljno obrađena na filmu u Hrvatskoj, kao i da Srbija trenutno prednjači po pitanju proizvodnje historijskih ostvarenja.
"U takvim filmovima možemo tražiti neke odgovore. Kad sam snimala film o Diani nisam mislila da će biti interesantan djeci u školama, ali su ga doživjeli vrlo emotivno. Sada je dio redovnog nastavnog kurikuluma u školama u Hrvatskoj. U regionu imamo još filmova koje treba prikazivati u školama, mislim da je i 'Quo Vadis, Aida?' jedna vrlo važna priča i predivan film", ističe rediteljica.
Hrvatska rediteljica se nada da će se u budućnosti snimiti još filmova na ovu temu, uglavnom zato što film o Diani završava s krajem rata i udomljavanjem djece.
"Ali šta se kasnije dešavalo s tom djecom... To su nevjerovatne priče. Diana i sudbine te djece će ostati sa mnom cijeli život. Kad uronite u takvu temu onda to nije nešto što možete tako lako zaboraviti. Mislim da ću se u budućnosti ponovo pozabaviti ovim historijskim razdobljem. U Hrvatskoj do sada nismo pravili historijske filmove, dijelom jer je to veoma skupo, a onda i zato što nemamo isti odnos prema historiji", govori.
Podsjeća kako trenutno radi na otvaranju virtuelnog muzeja u kojem će biti izloženi svi materijali koji su prikupljeni tokom desetogodišnjeg rada na filmu.
"Oko Jasenovca se uvijek vode političke bitke, mi do sada nismo imali priliku vidjeti nečije svjedočanstvo o preživljavanju tog logora. A puno je drugačije kada imate priliku gledati ljude koji su to preživjeli. To je ono što mogu donijeti književnost i film. To je bilo važno prikazati u filmu o Diani - da to više nije politička priča, nego su to stvarne, ljudske priče", zaključuje.
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
