Republika Srpska prvi put priznala prisilna zatvaranja tokom rata u Prijedoru
Šta sve može biti dokaz
"Kada je Nacrt Zakona o zaštiti ratne torture RS-a bio u proceduri, uočio sam da mi ne možemo ostvariti pravo, zbog dokumentacije. Čak nije bilo predviđeno da kartica Crvenog krsta bude dokaz da si bio zatočen, već samo dokumentacija organa RS-a, što je značilo da mi nemamo šanse da ostvarimo pravo. Ja sam to svojevremno i rekao na javnoj raspravi u Banjoj Luci. Kada je zakon bio u Narodnoj skupštini, predstavnici OSCE-a i ja imali smo susrete s određenim poslanicima, uloženi su amanadmani. Usvojeno je odrđeno polovično rješenje, gdje je otvorena mogućnost da bivši logoraši apliciraju, a da se kao dokazi mogu priložiti kartica Crvenog krsta, izjava koje su davali SIPA-i ili Tužilaštvu BiH, svjedočenja na sudu…", objašnjava Duratović, u izjavi za Klix.ba, kako je došlo do ove zakonske mogućnosti.
Kaže da se poslije, pozivajući na taj zakon obratio nadležnom odjeljenju u Gradskoj upravi Prijedora. Kako je zahtjev odbijen, žalio se Ministarstvu za boračko-inavlidsku zaštitu RS-a, koje je uvažilo žalbu i ponovo predmet vratilo u Grad Prijedor, koji je prije dva mjeseca konačno Duratoviću i priznao status žrtve ratne torture.
Iako je navedeno da rješenje podliježe reviziji, Duratović kaže da je to malo vjerovatno, da se rješenje može osporiti samo izmjenama Zakona.
Podcrtava da, iako u rješenju ne stoji decidno da se radi o logorima, već o "sabirnim centrima", Duratović kaže da su ova stratišta u presudama označena kao logori i da je to nepobitno, a da je u ovome slučaju bitno da se sada prvi put institucionalno priznaje da je bilo bespravnih zatvaranja.
Priznat status i žrtvi seksualnog zlostavljanja
"Određeni broj porodica do sada je ostvario prava civilnih žrtava rata, ali do sada nikada na ovaj način nisu priznali zatvaranje nesrba u RS", kaže Duratović, dodajući da je po ovome zakonu i jedna žena ostavrila pravo žrtve seksulanog zlostavljanja.
Kaže da mu status neće donijeti penziju, obeštećenje… ali da to nije ni bitno, već da je važno samo institucionalno priznanje. Kaže da su mu i određeni stručnjaci koji se bave historijom potvrdili o koliko značajnom dokumentu i priznanju se radi.
Pretpostavlja da će se nakon njega vjerovatno više ljudi odlučiti da traži priznanje statusa. Kaže da nije problem ni ako bivši logoraši kod sebe više nemaju kartice Crvenog krsta. Potvrdu, naime, može izdati Međuanrodna organizacija Crvenog krsta u Ženevi, a zahtjev se može podniejti u lokalnim ograncima ove oirganizacije.
