Zašto je BiH jedna od tek dvije ili tri zemlje u Evropi koja nije uspjela osvojiti neki komadić metala zvani medalja na olimpijskim igrama je isuviše kompleksno pitanje, kojeg oblikuje i politika i mentalitet i sreća i tuga i još mnogo toga.
Kada u državi prepunoj sportskih talenata, koju u sportskom smislu "čerupaju" susjedi, u vitrinama nema olimpijske medalje djeluje kao jednostrana priča. Ipak, u savremenoj povijesti naše države složenost procesa ušla je i u sportske pore pa je politika često minirala i sport i sportske uspjehe.
Koliko puta se po medijskim natpisima samo našla rečenica ili tema da neki sportista ili klub nema novca za odlazak na evropsko ili svjetsko natjecanje. Pa se onda naknadno gasila vatra i prikupljale donacije. Sva ta logistika se neminovno odražava i na psihološku pripremo svakog sportiste, koji ne može biti u potpusnosti posvećen samo sportskom dijelu svog puta jer nažalost veoma često mora brinuti o tome ima li novca za put, gdje će spavati i šta će jesti.
Mnogi će se sjetiti trnovitog puta kadetske košarkaške reprezentacije koja je 2015. postala evropski prvak. U jednom trenutku prijetilo im je izbacivanje s Eura nakon četvrtfinalnog meča jer nisu imali novca za kotizaciju. Tada im je, danas pokojni bh. biznismen Pero Gudelj pomogao uplatom 10.000 eura i ostavio ih u takmičenju.
Danas je više nego ikad za sportski upsjeh potreban novac, kojeg je u BiH najmanje. Potreban je da bi se pratili savremeni trendovi, pripreme, putovanja na takamičenja, oprema i još mnogo toga. I sve to je potrebno mnogo ranije, kada sportista treba da se priprema za natjecanje, kada treba bezbrižno da trenira. U suprotnom dobijamo poluprofesionalce.
I kako u sistemu u kojem je uspjeh često organizacija sastanka, izgraditi ambijent gdje će se bh. sportisti za svjetska ili evropska prvenstva ili olimpijske igre imati mir i sve uvjete za neku buduću medalju.
Najveća paradigma cijelog sistema može se ogledati u nedavnom tvitu bivšeg predsjednika Visokog i tužilačkog vijeća (VSTV) i savjetnika trenutnog člana Predsjedništva BiH Milana Tegeltije koji je požurio ismijati zemlju u kojoj živi i od koje zarađuje.
O BIH kao državi govori i broj osvojenih medalja na OI. Isto kao i o CG! Od nazor država, ne možeš ništa više ni očekivati!
— Милан Тегелтија (@Milan_Tegeltija) August 8, 2021
To je slika sistema u kojem plovi i sport i sportisti.
Većina uspjeha bh. sportista na međunarodnom niovu u najvećem broju slučajeva je odraz ličnog podviga i ličnih napora koje podnose pojedini sportisti da bi došli do cilja, a najčešće tako što napuste državu.
Na olimpijskim igrama iza nas javnost je u uspjeh, odnosno eventualnu medalju polagala u najboljeg bh. atletičara Amela Tuku. Tuka je u finalu bio šesti. Radi se o atletičaru koji je prije nekoliko godina otišao u Italiju gdje trenira i gdje se sprema kako bi obradovao bh. građane, kao što je uradio mnogo puta do sada. I svi koji čekaju neki uspjeh sportista u konačnici vide krajnji ishod, a malo ih se zapita zašto je neki sportista otišao iz države, koliko mu godišnje treba za pripreme, ima li riješen status u vidu zdravstvenog osiguranja, mora li raditi neki sporedni posao kako bi hranio porodicu i slično.
Za vrhunski sport neophodan je vrhunski državni sistem i vizija. A ovoj državi decenijama susjedne države uzimaju vrsne sportiste, koji naravno često biraju u nezahvalnoj poziciji. I glavni izgovor je da ova država ništa nije učinila da zadrži vrhunske sportiste. I vjerovatno nije, ili jeste minimalno, ali je desetine razloga zašto je to tako. I ovdje sport nažalost još nije odvojen od politike, ne zato što to sport ne želi, već što politika koristi sport za svoje ciljeve.
I od BiH su možda na olimpijskim igrama uspješniji i Kosovo i San Marino, ali kada se poredaju politički procesi i politikanstvo zbog čega je to tako, onda odgovor na pitanje zašto još nemamo olimpijske medalje postaje jasniji. Ali i medalja će doći. Ova zlatna zemlja ne zna drugačije. Iza nas je tek osam ljetnih olimpijskih igara, a ispred nas budućnost i zlato i srebro i bronza.