Pogledali smo film "Toma" Dragana Bjelogrlića: S njegovom smrću otišla je i Jugoslavija
(SPOILER ALERT) Na šarolikoj listi jugoslavenskih estradnih umjetnika postoji nekoliko imena čije su pjesme postale dio popularne kulture, iako su pristigle iz opskurnog miljea zadimljenih kafanskih prostora. Te pjesme ruše barijere između urbanog i ruralnog te čine prihvatljivim onaj dio jugoslavenske narodne muzike, kojeg se mlađe generacije "stide" i odbaciju ga kao model provincijskog ponašanja.
Emotivni ventili još uvijek popuštaju uz pjesme Harisa Džinovića ili, primjerice, Miše Kovača, a u tom društvu je svakako i Toma Zdravković sa svojim hitovima "Dotak’o sam dno života", "Ej, Branka, Branka" i "Umoran sam od života". Tomislav Zdravković dobio je svoje počasno mjesto na velikom ekranu. Film "Toma" je večeras premijerno prikazan u okviru programa Open Air i zatvorio je 27. Sarajevo Film festival. Donosi priču o tome kako je mali čovjek iz provincije izrastao u velikog umjetnika i postao simbol jedne epohe.
Pod producentskom i rediteljskom palicom Dragana Bjelogrlića i Cobra filma "Toma" dolazi trideset godina nakon smrti legendarnog pjevača i tekstopisca, koji je bio jednako poznat po svom ekscentričnom načinu života kao i po muzici koja je za njega bila više od strasti. Buntovnik, bez razloga ili s razlogom, bio je trn u oku tadašnjeg uštogljenog socijalističkog režima, jer nije pristajao dijeliti i praviti razlike između urbanog i ruralnog.
Sretan čovjek ne piše pjesme
Film Dragana Bjeloglića "Toma" nelinearna je priča o nekoliko razdoblja u životu slavnog pjevača. Pratimo Tomu Zdravkovića (Milan Marić) kroz njegovo djetinjstvo u Pečenjevcima, zatim kroz period prijateljstva sa Silvanom Armenulić (Tamara Dragičević), koje će presudno utjecati na njegovu karijeru, ali i na dostizanje neslućenih visina pupularnosti. Druga linija priče vodi nas u 1991. godinu, kada se Toma razbolio i kada je počela njegova patnja, baš kao i Jugoslavija. Film objašnjava odnos Tome i njegovog ljekara (Petar Benčina), koji ga je liječio od, pokazat će se, fatalne bolesti bubrega.
Tomu su kroz život vodile strast i ljubav, koje su mu služile kao neiscrpan izvor inspiracije za komponovanje najvećih jugoslavenskih hitova. Kako kažu, kafana je za mnoge specifična filozofija života. Međutim, kako sretni ljudi ne pišu pjesme, tako u filmu saznajemo da su neki od najvećih hitova narodne muzike nastajali u trenucima kada je Toma Zdravković "doticao dno života". Zanimljivo je da u filmu pratimo živote vodećih umjetnika toga doba, od glumca Zorana Radmilovića, pjesnika Mike Antića i muzičara Tozovca.
Na ovoj romantičnoj drami, snimanoj skoro šest mjeseci na lokacijma u Srbiji, Crnoj Gori i Americi, radilo je više od 200 ljudi, a pjesma "Danka" se orila ulicama Chicaga na snimanju završnih scena filma. Produkcijski izgleda sjajno i pažljivo odabranim dekorom nas vodi u prošlost kroz nekoliko desetljeća Jugoslavije.
Najbolji pjevači su, saznajemo u filmu, oni koji imaju stida. Tako smo valjda došli u vremena loših pjevača, vremena u kojima niko više nema nikakvog stida, a i do devedesetih godina, kada su se povampirli nacionalistički duhovi. Premijera filma u Sarajevu se neće dogoditi slučajno. Film tretira početak ratnih previranja i vodi nas u Sarajevo, gdje je Toma u osvit rata pjevao sa svojim kolegama Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Hit "Sanjam" provlači se kroz film, a Toma posljednje sate u bolničkoj postelji provodi uz stihove pjesme Jadranke Stojaković "Što te nema?".
"Toma je bio ton, stih i melodija", kako je izjavio kompozitor i producent filma "Toma" Željko Joksimović. Joksimović je uradio izvrstan posao kombinujući muziku tog vremena s nekim od najvećih hitova poput pjesme "Nighst of White Satin" (1968.), što samo dokazuje koliko je bogata bila muzička scena bivše države.
Ma koliko je buran bio život pjevača Tomislava Tome Zdravkovića, obilježen kafanom, ženama, kockom i bolešću, jedna rečenica odaje kako ga je osjećao i živio. Iako su pripadnice ljepšeg spola bile "slabe" na šarm popularnog pjevača, Toma je zapravo bio zaljubljive prirode i na sve brze i prolazne konzumacije "ljubavi" odmahivao je rukom i govorio: "Moram malo i da volim".
Ovo je film koji ćete voljeti i uz koji ćete pjevati.
