Alen Talić već četiri godine primoran je koristiti respirator, ali svojom borbom inspiriše mnoge
Život na respiratoru, u krevetu, ograničenog kretanja i funkcionisanja, ali uz istinske prijatelje i porodicu koja je najveća podrška u vremenu koje ostaje iza, ali i u danima koji dolaze, život je 30-godišnjeg Zeničanina Alena Talića, koji često svoja iskustva prenosi i na papir.
Talić boluje od progresivne mišićne distrofije tipa Dišen, koja je uzrokovana mutacijom ili promjenom na DNK u genu koji kodira protein distrofin. Bolest mu je dijagnosticirana kada je imao sedam godina, a hodao je do svoje 13. godine. Zbog loma i mirovanja tokom oporavka bolest je naglo uznapredovala pa je za kretanje počeo koristiti kolica. Tokom 2014. godine ovaj Zeničanin je izgubio snagu u gornjem dijelu tijela, a nakon kulminacije bolesti, od 17. novembra 2017. godine je priključen na respirator.
U razgovoru za Klix.ba kaže da je nakon događaja i boravka u bolnici shvatio koliko je čvrst te da može podnijeti mnogo više nego je do tada mislio. Bolest ga je mentalno ojačala te je pomjerio sve granice koje je do tada poznavao.
"Pomogla je i činjenica što sam imao podršku, prije svega svoje sestre i roditelja. Uvidio sam koliko moja porodica i prijatelji vjeruju u mene, nisam bio sam. Kada bih pomislio na odustajanje, znao sam da ne smijem to učiniti zbog njih. Nakon tolikih godina truda mojih roditelja da imam normalan život, toliko njihovog, odricanja i ulaganja u moje odrastanje i razvoj, ne bi bilo fer da sam se prestao truditi. Slagao bih kada bih rekao da sam uvijek pun pozitivne energije, postoje dani kada je neizdrživo, kada postanem konfliktan, ali to kratko traje, prođe i izborim se", govori Talić u razgovoru za Klix.ba.
Ovaj mladić je jedan od rijetkih u BiH koji svoj život u kući provodi na respiratoru. Živi u Zenici u stanu, i iako uopšte ne može izlaziti vani, živi prilično ispunjen život, uz prijatelje i porodicu, svestran je i jako društven. Ljeto provodi na selu u blizini Zenice, u djedovoj kući. Mnogi iz medicinske struke se čude kada čuju za njegov slučaj, jer je, kako kaže, teško moguće da u našoj državi i ovom sistemu djeca, omladina i ljudi poput njega ikada napuste bolnice i žive koliko je moguće normalnim životom.
Prema njegovom mišljenju najbitnije stvari u životu su porodica, prijatelji i čvrst karakter, kao i želja za ličnim uzdizanjem i zdravlje, kako fizičko tako i mentalno. Smatra da ljudi danas previše pažnje posvećuju materijalnom i sebi, a premalo tome kako tretiraju jedni druge uz akcenat na lične interese i sebičnost.
"Pridajemo malo pažnje i zdravlju, koje svi uzimamo zdravo za gotovo. Čak i pored toliko bolesti i smrtnih slučajeva u prethodnoj godini zbog pandemije, ljudi i dalje ne shvataju da se svakome od njih može desiti slična situacija. Moja najveća motivacija je želja da prvo sebi, a zatim i drugima, dokažem da mogu, i pored ove sudbine, postići nešto u životu, napraviti nešto do sebe ili bar otići sa saznanjem da sam dao sve od sebe. Ne želim samo ležati i čekati da mi život prođe", kaže Talić koji na svojim blogovima veoma često piše svoju svakodnevnicu.
Naglasio je i da su njegova najveća podrška roditelji Sabina i Edin te sestra Ajla, kao i brojni prijatelji.
"Sa sestrom sam veoma blizak, može se reći da mi je najbolji prijatelj i uvijek me gura kada sumnjam u sebe. Osim bliže porodice, rodica i rođaka, tu su mnogi prijatelji koji su mi bili podrška, posebno posljednje četiri godine. Barem neke želim da spomenem. Osim što su dobri prijatelji, moram istaći da su to i uspješni mladi ljudi", poručio je Talić te dodao:
"Moji školski drugovi - diplomirani pravnici Neven i Marin te Almir, medicinski tehničar koji u Njemačkoj radi s pacijentima poput mene. Osim njih tu su i moja najbolja drugarica Mirela, koja studira elektrotehniku u Beču, Amar i Sara, koji su IT magistri, Merjema doktorica medicine, Amila, studentica prava, Jovana, magistrica muzike. Ima njih još popriličan broj pa neka se ne ljute što ih nisam imenovao. Porodica i prijatelji imaju ogroman utjecaj na moj život."
Na kraju razgovora, iako, kako kaže, nije htio spominjati imena osoblja Kantonalne bolnice Zenica, Talić je spomenuo dvojicu medicinskih tehničara s Odjela anestezije i intenzivnog liječenja, koji su u međuvremenu, dok se borio sa svojom bolešću, postali njegovi prijatelji.
"Haris Š. i Emrah D., njih dvojica su uvijek tu za mene kada mi je potrebno i tako je već četiri godine", dodao je Talić.
Ljekare u kući zamjenili su Talićevi roditelji, koji su morali učiti da rade sve kao i medicinari koji njeguju pacijente na respiratoru. O iskustvu ovog mladog Zeničanina možete pročitati i na njegovim ličnim blogovima na Instagramu i Facebooku.
