(Ne)sporazum iz Minska: Ključ rješenja ukrajinskih problema ili mrtvo slovo na papiru

Prvi takav sporazum potpisan je već 2014. godine u Minsku prvenstveno između Rusije, Ukrajine i predstavnika OSCE-a.

Kasnije, dio ovog sporazuma postali su i predstavnici samoproglašenih Narodnih republika Donjeck i Lugansk što je već tada značilo svojevrsnu potvrdu da istok Ukrajine, tačnije regija Donbas, postaje politički faktor koji ima punu podršku Ruske Federacije, a ne zapravo odmetnuti dio države protiv kojeg su vlasti u Kijevu pokrenule antiterorističku operaciju koja traje do danas.

Između ostalog, prvi sporazum iz Minska sadržavao je 12 tačaka koje su se odnosile na prekid vatre, puštanje zatvorenika, nastavak dijaloga, ali i decentralizaciju moći u Ukrajini čime se nastojao osigurati poseban status za lokalne samouprave na području Donjecka i Luhanska.

Međutim, iako je sporazum potpisan te su mnogi isticali kako je dogovor iz Minska važan korak ka stabilizaciji političkih i sigurnosnih prilika, ispostavilo se kako je sporazum koji je potpisan u glavnom gradu Bjelorusije otvorio "pandorinu kutiju" koja do danas pravi probleme.

Umjesto razgovora o povratku na stanje prije 2014. godine, Luhansk i Donjeck te njihovi samoproglašeni lideri postali su relevantan politički faktor koji bi u budućnosti trebao imati poseban status unutar Ukrajine.

Iako je tadašnji ukrajinski predsjednik Petar Porošenko donio zakon o posebnom statusu lokalne samouprave u Donjecku i Lugansku, kojima se propisuju pravo na jezičko samoopredjeljenje građana ove regije, ali i život pod ukrajinskim zakonima, situacija se dodatno zakomplikovala nastavkom ratnih aktivnosti, ali i organizacijom izbora koji nisu bili u skladu s dogovorom iz Minska i zakonom koji je donio Kijev.

Naime, u Zakonu o posebnom statusu Donjecka i Luganska ističe se kako će se prijevremeni lokalni izbori u ovim regijama održati 7. Decembra 2014. godine.

Osim toga što je u Zakonu navedeno da će izbore morati pratiti nepristrasni posmatrači, članovi OSCE-a te izborne komisije Ukrajine, navodi se kako je uslov za njihovo održavanje i potpuno povlačenje svih ilegalnih oružanih grupa, vojne opreme i plaćenika s teritorija Ukrajine.

Uprkos postavljenim uslovima, niti jedan od njih nije ispunjen, a predstavnici samoproglašenih republika su u novembru 2014, mjesec prije datuma navedenog u zakonu, održali lokalne izbore na kojima su izabrali vlast.

Nastavak "inat politike" i ratovanja, neminovno je doveo do propasti prvog sporazuma iz Minska. Ipak, mnogo bitniji sporazum i dokument o kojem se i danas govori, potpisan je 2015. godine također u Minsku te je kreativno nazvan Minsk 2.

S obzirom da se rat nastavio, lideri Francuske i Njemačke ponovo su za stol pozvali predstavnike Rusije i Ukrajine kako bi se dogovorio paket mjera koji bi doveo do okončanja sukoba na istoku Ukrajine i pronalazak kakvog-takvog rješenja koje bi smirilo kako Kijev tako i Moskvu.

Drugi sporazum iz Minska potpisan je 12. Februara 2015. godine. Iako u suštini kroz svojih 13 tačaka nudi rješenje za brojne probleme na istoku Ukrajine, ovaj dokument već godinama stvara veliku konfuziju i dovodi do različitih tumačenja ovisno o tome da li se ukrajinski sukob posmatra kroz oči Zapada ili Istoka.

Sporazum koji broji 13 tačaka, može se podijeliti na dva dijela i to sigurnosni i politički dio koji predviđa konačno rješavanje pitanja područja Donjecka i Luganska. Konkretno, što se tiče sigurnosnog dijela sporazuma, Minsk 2 predviđa i sljedeće:

• Trenutni i sveobuhvatni prekid vatre na području Donjecka i Luganska.

• Povlačenje teškog naoružanja radi stvaranja sigurnosne zone širine najmanje 50 kilometara i dužine 140 kilometara.

• Osigurati efikasno praćenje prekida vatre i povlačenje teškog naoružanja kroz rad OSCE-a od prvog dana.

• Osigurati pomilovanje i amnestiju donošenjem zakona kojim se zabranjuje krivično gonjenje i kažnjavanje lica koja se dovode u vezu s događajima u oblastima Donjecka i Luganska.

• Povlačenje svih stranih oružanih formacija i vojne opreme uključujući i plaćenike s područja Ukrajine i razoružavanje svih ilegalnih vojnih formacija.

Pored dijelova dokumenta koji se tiču prekida vatre, pomjeranja linije kontakta i drugih sigurnosnih aspekata, drugi sporazum iz Minska sadrži i politički dio koji zapravo predstavlja najveći kamen spoticanja i ujedno je dio koji zbog svoje nezgrapnosti nailazi na potpuno različita tumačenja u Ukrajini, separatističkim teritorijama te Moskvi.

Legitimitet separatistima

Član sporazuma koji tretira političke odnose Kijeva i Donbasa odnosi se na Član 4. koji tretira izbore na području Donbasa. U tom kontekstu, navodi se kako će se dan nakon povlačenja teškog naoružanja s linije kontakta započeti dijalog o lokalnim izborima u skladu sa zakonima Ukrajine i privremenim zakonom o posebnom statusu koji je usvojen 2014. godine.

"Najkasnije 30 dana nakon potpisivanja sporazuma Minsk 2, ukrajinski parlament će usvojiti rezoluciju kojom će se definisati oblast u kojoj će se primjenjivati privremeni zakon o posebnom statusu", navodi se u dijelu sporazuma.

Također, Član 9. sporazuma iz Minska govori o tome kako će "Vlada Ukrajine uspostaviti punu kontrolu nad državnim granicama na istoku počevši od prvog dana nakon održavanja lokalnih izbora u Donjecku i Lugansku i pronalaska sveobuhvatnog političkog rješenja i ustavnih reformi".

Osim toga, Član 11. sporazuma iz Minska tiče se ustavnih reformi gdje se navodi kako će novi ukrajinski ustav stupiti na snagu do kraja 2015. godine te da će ključni njegov element biti decentralizacija koja će uzeti u obzir specifičnosti Donbasa kako je to dogovoreno i sa predstavnicima samoproglašenih Narodnih Republika Donjeck i Lugansk.

"Ukrajina će usvojiti trajni zakon o posebnom statusu prije kraja 2015. godine. Ovaj zakon će uključivati amnestiju, pravo jezičkog samoodređenja, učešće lokalnih vlasti u imenovanju tužilaca i sudova, pomoć centralnih vlasti u podršci 'transnacionalnoj' saradnji između okupiranih regija i Rusije te pravo lokalnih parlamenata da stvaraju 'jedinice narodne policije'".

Uprave ove tačke, i njihovo ne baš najbolje definiranje u dokumentu, predstavljaju i najveći problem u provedbi drugog sporazuma iz Minska. Dok Kremlj i separatisti traže da se izbori na području Luganska i Donjecka održe prije nego što Ukrajina vrati punu kontrolu granice, Kijev uspostavljanje kontrole nad granicom i dijelom odmetnute teritorije vidi kao prioritet.

Također, ističe se kako se izbori u Donbasu ne mogu održati dok tim dijelom vladaju naoružani separatisti.

"Izbori se neće održati pod puškama. Narodu u Donbasu su potrebni izbori koje će Ukrajina i cijeli svijet priznati kao legitimne. Oni ne mogu biti takvi ako se neće održati u skladu s ukrajinskim zakonima, uz zveckanje oružjem i bez kontrole granice", rekao je Zelenski u jednom od obraćanja medijima.

(Ne)sporazum iz Minska - sinonim za trajne probleme ili trajno rješenje?

Iako zapadne sile, prije svega Francuska, jasno naglašavaju kako su sporazumi iz Minska ključ rješavanja problema u i oko Ukrajine, jasno je iz dokumenata kako su svi dogovori iz Minska definirano tako da u teoriji nude mnogo toga, ali da je u praksi primjena koja bi zadovoljila obje strane gotovo pa nemoguća.

Prije svega, cijeli nesporazum oko sporazuma iz Minska ogleda se u tome što se Moskva i Kijev ne slažu oko rasporeda primjene određenih tačaka iz drugog sporazuma, a koje bi dovele do postepene reintegracije Donbasa pod ukrajinski pravni okvir.

Drugi problem odnosi se na same potpisnike sporazuma. Iako je ruski ambasador u Ukrajini potpisao ovaj dokument, postavlja se pitanje - ako je sporazum potpisao predsjednik Ukrajine, zašto isto nije učinio i Vladimir Putin?

Mnogi ističu kako je ovakvim razvojem događaja Kremlj stvorio gotovo pa idealan scenario u kojem se Rusija definira samo kao posmatrač sukoba u Ukrajini čime se rat koji traje od 2014. godine pripisuje unutrašnjim ukrajinskim problemima na koje Rusija ne može utjecati.

Treća stvar, koju mnogi navode kao spornu u cijelom dokumentu, tiče se dodjele specijalog statusa Donjecku i Lugansku i legitimizacije svega onoga što su separatisti učinili na istoku ove države.

Dodjela posebnog statusa koja bi sa sobom donijela i eventualno pravo veta, dovela bi Ukrajinu u situaciju da svaka odluka koja se tiče budućnosti ove države može naići na blokadu "neposlušnog" istoka države koji bi gotovo pa sigurno, iako dijeli istu državu sa ostatkom Ukrajinaca, po mišljenje išao u Moskvu umjesto da rješenje za probleme traži u Kijevu.

Ukoliko bi bilo ko od ukrajinskih političara pristao na ovakav razvoj događaja i dodjelu posebnog statusa Donbasu, to bi gotovo pa sigurno dovelo i do velikog nezadovoljstva među ukrajinskim stanovnicima, ali i nacionalističkim grupama koje su naročito postale aktivne od 2014. godine.

"Nijedan ukrajinski region neće i ne može imati pravu moć koja je propisana državi. To je uklesano u kamen. Neće biti specijalnog statusa kako to Rusija zamišlja niti posebnog prava glasanja", rekao je šef ukrajinske diplomatije Dmitro Kuleba.

Također, potpis nekog od ukrajinskih zvaničnika na ovakav razvoj događaja, vjerovatno bi značio i njegovu smjenu i kraj političke karijere - u ovom trenutku, niko od ukrajinskih političara to sebi ne želi priuštiti i pored brojnih pritisaka koji sigurno postoje. Sporazumi iz Minska potpisani su 2014. i 2015. godine.

U međuvremenu, u i oko Ukrajine izdešavale su se mnoge stvari, ali situacija na istoku Ukrajine ostala je gotovo pa ista. Uprkos brojnim inicijativama, čini se kako se stvari u pregovorima Zapada i Istoka ponovno vraćaju na sporazume iz Minska.

Sigurnosni aspekti ovih sporazuma vjerovatni nikada nisu bili ni sporni. Međutim, politički dijelovi ovog sporazuma, za sedam, odnosno osam godina, nisu uspjeli učiniti ništa osim što su ionako suprotne stavove dodatno udaljili i omogućili različitu interpretaciju jednog "prosječnog" dokumenta.

Iako se sve više potencira povratak za pregovarački stol na kojem će se opet "služiti" sporazum iz Minska, postavlja se pitanje - da li bi sporazum iz Minska Ukrajinu učinio trajno stabilnom decentralizovanom državom ili bi ona kroz ovakav sporazum postala trajni eksperiment s budućnošću koja bi ovisila o vetu i dogovoru koji evidentno nikada više neće biti moguć?