Ratni reporter Antony Birtley: Da je Bosna imala vojnu pomoć kao Ukrajina rat bi završio jako brzo
Koji je bio ključni trenutak u odluci da posjetite Srebrenicu 1993. godine?
Kada su iz bosanskog Predsjedništva govorili kako se loše stvari događaju u Srebrenici ali niko nije donosio dokaze. Imao sa intervju sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i rekao mu, ako je toliko loše kako možemo otići tamo da to vidimo. On je započeo proces moga odlaska u Srebrenicu ali Alija Izetbegović nije imao autoritet na sjeveru, u Tuzli, nisu ga poštovali na isti način. Tako da mi je trebalo 3 sedmice da uđem tamo. Prvo sam pokušao sa vojnicima krećući se iz Kladnja, 36 sati kroz dva srpska položaja ali smo se našli pod napadom Srba i morali smo se vratiti. Onda sam išao helikopterom, imao sam sreće. Helikopter sa kojim sam ja htio da letim je srušen, moj helikopter je prošao za Srebrenicu. Ja nisam želio da idem za Srebrenicu, želio sam ići za Konjević Polje, zato što su Srbi napadali. Imao sam ideju kako da uđem ali nisam imao ideju kako da izađem.
Želio sam pokazati šta se dešava i bilo je istina. Kad sam stigao tamo vidio sam da je sve što je bosanski predsjednik govorio istina. Puno patnje, puno ubijanja, puno ljudi koji su bili protjerani iz kuća.
Da li je posjeta Srebrenici promijenila vaše razmišljanje o Bosni i Hercegovini?
Situacija u Bosni je bila jako loša, do tada se sam već vidio jako puno loših stvari kako se događaju u Bosni. Puno smrti, uništavanja, protjeranih ljudi, razgovarao sam sa ljudima koji su bili protjerani iz Banje Luke, Prijedora. U istočnoj Bosni, u Srebrenici sve je to bilo puno gore, puno više ljudi je bilo na cesti, broj smrti i ubistava je bio veći nego što sam ranije vidio u Sarajevu. Bila je istina ono što je govorila bosanska vlada.
Druga stvar je bilo kako reći narodu šta se dešava, nije bilo komunikacija i ja nisam mogao lako izaći iz Srebrenice. Srećom za mene dva dana kasnije u grad je stigao general Morillon i to mi je omogućilo da šaljem svoje materijale iz Srebrenice.
Kako ste slali svoje fotografije iz Srebrenice?
Momak iz UN-a je iznio prve fotografije, a drugu traku je uzeo lider konvoja, Šveđanin. Ja sam rizikovao život da mu dostavim ovu traku jer sam išao u Potočare koji su bila ničija zemlja. Konvoj je izašao van ničije zemlje i Naser Orić me vozio jako brzo da bih predao traku. Dao sam traku i rekao Šveđaninu stavi je u prednji dio pantola jer tu neće pretraživati. On je ipak stavio u zadnji džep. Srbi su to našli i mi više nikad nismo vidjeli tu traku. Poslije toga smo smislili drugačiji plan. Plan je bio da nađemo skriveno mjesto na vozilima i koristili smo razne jezike da objasnimo kao portugalski, svahili koje Srbi nisu poznavali.
Šta ste mislili o ulozi međunarodne zajednice tada i kada posmatrate danas kako se promijenila uloga Međunarodne zajednice?
Mislim da vidimo na primjeru Ukrajine da postoji promjena u odnosu međunarodne zajednice. Odnos prema Ukrajini je u potpunosti drugačiji nego prema Bosni. Međunarodna zajednica nije bila ujedinjena da bude protiv Srba i postojao je embargo. Kada gledamo Ukrajinu obrnuta je situacija. Postoji jedinstvo međunarodne zajednice i dobija vojnu pomoć. Bez te pomoći Ukrajina bi bila gotova.
Da su Bosanci imali tu vrstu vojne i međunarodne podrške od početka rata, rat bi završio jako brzo. Mislim da su ljudi naučili lekciju u Bosni. Vi ste morali platiti užasnu cijenu ovdje da bi drugi izvukli korist. Zvuči ludo da Ukrajina ima korist posmatrajući šta se sada tamo dešava, ali to je istina.
Posmatrajući ukrajinske zahtjeve za dodatnom vojnom pomoći po pitanju aviona i tenkova te nevoljnosti Evrope da takva oružja isporuči, čini li se da Evropa pokušava da ne naljuti nasilnike kao što su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Vladimir Putin?
Lakše je ugađati nasilnicima. Pred početak Drugog svjetskog rata ljudi se nisu suprotstavljali Hitleru nego su mu ugađali, pričali su sa njim.
Ponekad razgovor izaziva više problema. Primjer iz Ukrajine je da da je međunarodna zajednica pokazala više jedinstva prije nego su se tenkovi pokrenuli, oni možda ne bi nikada ni krenuli. Čekali su predugo.
Lekcija za sve je morate biti snažni. Moramo razumjeti postoji cijena koju je potrebno platiti za sve. Ne možete očekivati da ne platite cijenu. Moral je jako skup. U svijetu većinom gledaju na novac, a ne moral i to je problem sad. Neki govore vidite pogađa nas sa cijenom plina, energije, poslovi će trpiti. To je Trumpovska ideja da se mora brinuti o svojim ljudima bez obzira šta se dešava.
Kada ste bili u Srebrenici, jeste li pomislili da bi sve moglo završiti u genocidu?
Ne. Ne u toj mjeri. Znao sam da postoji duboka mržnja kod Srba. Nakon što sam ranjen, vratio sam se u Srebrenicu preko Bratunca. Morao sam ubijediti Srbe da me puste unutra. Čuo sam priče sa njihove strane. Tačno je da su izgubili puno ljudi, puno civila, djece, vidio sam grobove i čuo priče. Znao sam da postoji duboka mržnja i ljutnja. Nisam znao da će ići do genocida. U Srebrenici sam vidio slike samo sa jedne strane, što je olakšalo meni jer nemate nikakve probleme sa politikom. Imate samo priču šta se dešava ispred vas.
Kako se osjećate kada sada razmišljate o tom periodu?
Imam jaku emotivnu vezu sa Bosnom. To je bio najduži rat koji sam pokrivao u karijeri. Pokrivao sam mnogo ratova ali sam u Bosni bio 4 godine i prosuo krv, suze i znoj. Imam prijatelje iz Bosne, oženio sam Hrvaticu koju sam upoznao u ratu. U Srebrenicu mi se bilo teško vratiti. Posjetio sam je prije dvije godine kada je bilo otvaranje muzeja i donirao sam svoje snimke.
Kada sam donirao, morao sam ih digitalizovati. Vidio sam mnoge snime koje nisam gledao 20 godina i to je bilo jako uznemirujuće za mene. Posebno kad sam vidio djecu.
Prošli ste kroz mnoge ratne zone, šta je činilo Bosnu posebnom?
Bosna je učinila da se smijem da plačem, da pijem i pušim. U Bosni sam osjetio sve moguće emocije. Bosanski humor me grijao u hladnim danima. Humor Bosanaca je jako sličan humoru Engleza. Kada gledate žrtve svaki dan to vas pogodi. U Bosni sam upoznao ljude koji su ubijeni, znao njihova imena, njihovu pozadinu, njihovu djecu, njihovu patnju. Za mene je to gotovo postalo lično. U drugim državama nisam imao tu vrstu emocionalne povezanosti. To je razlog zašto se vraćam.
U svijetu u kojem postoji industrija lažnih vijesti, koliko je bitno imati novinare u ratnim zonama, ljude koji rizikuju živote za istinu?
Problem u svijetu novinarstva je da se smanjuje broj reportera zbog novca. Ovakve vijesti ne prave novac nego troše. Mnoge organizacije su smanjile broj stranih dopisnika. Novinari u Ukrajini čekaju 400 kilometara od mjesta događaja, kako će dobiti informacije? Kako ćemo znati da su istinite te informacije? Postoje mnoge priče gdje su ljudi izmišljali priče koje su poslije uzimane za činjenice.
Prva žrtva rata je istina. Ako pogledate propagandu iz bosanskog rata, vidite da je ona stvarala strah, anksioznost i nasilan odgovor. Problem je što morate biti oprezni šta stavljate na vijesti. Nema puno ljudi koji idu na sami front i vide šta se dešava.
Može li se nešto slično Srebrenici dogoditi u Ukrajini ?
Ne mislim da je moguće da se ponovi nešto kao Srebrenica. Srebrenica je poseban slučaj, ne vidim da će Rusi učiniti iste stvari tamo. U Buči govorimo o 250 tijela, to nije ista mjera kao u Srebrenici. Srebrenica je planirana, hladnokrvna odluka da se istrijebi cjelokupna generacija. Ljudi raspravljaju je li genocid ili ne. Bitna činjenica je da je 8000 muškaraca i dječaka ubijeno, poredano i strijeljano, na način koji nismo vidjeli od Drugog svjetskog rata.
Kako vi sada posmatrate ulogu Haškog tribunala ?
Plus je što ljudi znaju ako počine ratne zločine da će morati nekad odgovarati. U slučaju Bosne problem je što su tražili idealan balans. Mislim da su neki Bosanci nepošteno terećeni za ratne zločine. Bitno je da ga imamo ali da znamo da se samo počinioci ratnih zločina trebaju goniti.
Ljudi koji brane svoj život, to je druga stvar. Rat nije bijelo i crno postoje mnoge sive zone. Pogledam sebe i stvari koje sam vidio u karijeri i pitam se šta bih uradio da neko baci bombu u moju kuhinju i ubije moju ženu i djecu. Ne znam šta bih uradio ali uradio bi nešto loše. Sretan sam što nikad nisam morao da pređem tu liniju. Mnogi u Bosni su prešli tu liniju. Je li ispravno da ih zovemo isto kao i ljude koji su ovo započeli ?
Vratimo se na moral i novac. U Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica je htjela da to završi brzo. Ako pogledate kraj rata mogao je biti puno drugačiji. Mogao je završiti time što bi bosanske i hrvatske snage pobijedile srpske. Da su to uradili možda bi se stvari drugačije razvijale. Ne bi imali ovu političku stagnaciju i nacionaliste. Jednako možda bi se se Milošević uključio. Dejton je ipak uz sve mane donio mir i to je nešto što Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu mogli. Ne možete samo kriviti Međunarodnu zajednicu i vi ste pravili greške.
Ima li Zapad moralnu obavezu da sada pomogne Bosnu i Hercegovinu u njenom sljedećem koraku ka Evropskoj uniji ?
Naravno. U idealnom svijetu da. Ali ovdje nema krvoprolića. Kad bi počelo krvoproliće, uključili bi se. Međunarodna zajednica nikada ne reaguje na vrijeme, čekaju dok problem postane preveliki.
