Mirsad Sinanović je u Srebrenici izgubio dva brata i oca: Uzdao sam se da su se ipak spasili
Sinanović je jedan od povratnika u selo Urisići koje je od Srebrenice udaljeno 35 kilometara, a tokom rata je opustošeno kao i mnoga okolna mjesta. U Srebrenici su ubijena njegova dva brata čiji su ostaci pronađeni i ukopani 2012. godine, a kosti njegovog oca su pronađene 2017. godine.
Započinjući svoju životnu priču Sinanović je kazao kako ga za njih vežu lijepa sjećanja, čak i ona iz ratnih godina.
"Moja sjećanja dok smo zajedno živjeli su bila lijepa uprkos tome što je trajao rat. Zajedno smo jeli, pili, družili se. Ipak je drugačije kad imaš nekoga pored sebe - neki oslonac. Ne moraš sve sam da stigneš, neko te čeka kući, ipak je drugačije", započinje Sinanović.
Međutim, ističe kako mu ukop posmrtnih ostataka oca posebno teško pada te da se godinama nadao da su se on, ali i njegova braća, ipak uspjeli spasiti.
"Sad mi je najteže. S obzirom na to da su moji otac i dva brata radili u Srbiji - uzdao sam se u to da je neko od njih poslije pada Srebrenice ostao u Srbiji. Da je neko od njihovih poznanika došao da ih odvede ili spasi", kazao je.
Ispričao je kako je živio nadajući se da su živi sve dok ga nisu pozvali i rekli da su pronašli posmrtne ostatke njegove braće u grobnicama Kamenica 1 i Kamenica 2.
"Onda su mi rekli da su strijeljani u Pilici u nekoj školi pa su premješteni u grobnice. 2012. godine sam ukopao braću, a 2017. godine su me pozvali i rekli da su pronašli posmrtne ostatke od oca. Ja sam tada živio u nadi, gledajući samo fotografije, da DNK nalaz nije u potpunosti tačan", kazao je Mirsad.
Međutim, kako su iz Instuta za nestale najavili da je moguće da bi se uskoro mogao ugasiti, odlučio je ukopati pronađene kosti oca.
"Pronađena je samo donja vilica i donji ekstremiteti. Nema jednog stopala, tu su i neki lični predmeti koje su bile uz njega. Ubijen je u Kravici, ukopan u Glogovu, pa je 2001. izmješten na Budak, tu je nađena donja vilica. Noge su nađene u Zelenom Jadru", dodaje.
Pojasnio je da je na kraju odlučio da ga ukopa ove godine: "U Institutu u Tuzli sam pogledao stvari - pronađen je njegov veš, dokumenti vezani za banku, tabakera - i u tom trenutku sam shvatio da je to zaista on. Sad je naravno i teže, ranije nisam imao priliku vidjeti kosti, a sad sam prepoznao i njegove stvari".
Sinanović se nakon izbjeglištva odlučio vratiti u Srebrenicu, u selo Urisiće, a pomogao je i mnogim drugim porodicama u povratku tokom 2002. godine. Kazao je da je to uradio jer vjeruje da su duše njegovih bližnjih i dalje tu.
"Vratio sam se 2002. godine jer me sve podsjeća na njih. Vjerujem da su njihove duše i dalje tu", priča Mirsad, ali naglašava da život u ovom selu nije nimalo lak.
U selu trenutno žive samo tri porodice, a jedna od njih je i njegova.
"Živim ovdje 'nazor'. Pripadamo nacionalnom parku, putevi su loši, s prvom grmljavinom nestaje struje. Živim sa svojom porodicom - majkom, suprugom, dvije kćerke i sinom. Treće kćerka se odselila u Austriju", priča Sinanović.
Njegov sin je jedino dijete iz sela koje se školuje. Mnogi su otišli tražeći bolje uslove.
"Krivim sve na vlasti u Srebrenici koji su doveli do ovog stanja gdje je od 36 djece koji su išli u školu, brojka spala samo na jedno. Sad su otišli svi iz sela", poručuje Mirsad.
Pojašnjavajući koliko boravak i život u selu može biti težak, Sinanović navodi nedavni primjer kada je jako nevrijeme pogodilo Urisiće te su uništeni usjevi, voće, ali i lokalni putevi, a da lokalne vlasti nisu učinile ništa da im pomognu.
Uprkos svemu navedenom kazao je kako njegova porodica zbog uspomene na bližnje, ali i ljubavi prema selu, ipak ostaje da živi tu.
