U oktobru će na izbore i osobe rođene skoro deceniju nakon Dejtona: Mari li iko za njihov svijet
U jeku zahuktale predizborne priče, velikih riječi, još većih obećanja i slogana, vrijedi ukazati na pomalo zaboravljenu činjenicu, a to su svijet, želje i planovi onih za koje život tek počinje. Dakako, to su mladi koji su tek prešli magičnu granicu od 18 godina, granicu koja de iure znači da sami mogu birati i odlučivati.
Pozicija mladog čovjeka
U rolerkosteru teških tema današnjeg društva, omeđenog ratovima, kojekakvim sigurnosnim prijetnjama, globalnim izazovima, domaćim nacionalnim temama, političkim haosom zvanim izborni zakon, prijetnje secesijom i šta sve ne, mladi čovjek i dalje sanja i ima pravo na želje, planove i ciljeve.
Šta stoji pred tek punoljetnim mladim čovjekom u BiH? Da li se ijedna politika posvetila tom čovjeku da sasluša njegov pogled na svijet u pauzama kanonada velikih nacionalnih tema.
Ne umanjujući važnost političkih tema koje su sveprisutne u bh. društvu, mladi i nemaju mnogo šanse da istaknu svoje ciljeve i vizije. Barem oni koji to žele i rade na sebi, s obzirom da je većina rog naraštaja i apolitična i ograđena u neke svjetske trendove u vidu Tik-tok izazova.
Međutim, postavlja se pitanje šta su politike i oni odgovorni na pozicijama uradili da zainteresiraju mlade da ih zanima zemlja u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Šta su uradili da im ova zemlja bude osnova u kojoj će graditi svoj život. Gotovo ništa, jer politika se bavi sobom, a većina mladih svoje uzore traži u svijetu koji se emituje na društvenim mrežama.
San o odlasku
Zato danas mnogi i prije punoljetstva pričaju kako samo čekaju pogodan momenat da odu negdje u inozemstvo, računajući da je tamo negdje spas i da je tamo negdje svako rješenje. Čak se i ne zamaraju domaćim prilikama, a i zašto biše kada je već nekoliko godina izreklamiran šablon o neophodnosti odlaska iz BiH. U posljednje vrijeme pojedini kao da se utrkuju u promoviranju tog trenda.
U oktobru ove godine za glasačku kutiju će moći doći osobe čija prva sjećanja svijeta u kojem žive počinju tamo neke 2010. ili malo ranije. Svijet je od tada prošao velike ratove pokrenute tzv. Arapskim proljećem, počeo intenzivnije brinuti o klimatskim promjenama, a još intenzivnije zagađivati planetu. Svijet se suočio sa pandemijom koronavirusa, u kojem su ti mladi ljudi proveli posljednje dvije godine ili malo više.
U tom, možda i ključnom periodu u procesu sazrijevanja životu mladih ljudi su u velikoj mjeri preselili na društvene mreže, a i obrazovanje je prešlo na online.
Na mladima svijet ostaje?
I gdje onda tražiti dodirnu tačku tih generacija i države i politika koje će u oktobru tražiti glasove tih mladih ljudi. Znaju li takvi glasači uopšte za šta glasaju, ko im se i šta nudi, da li ih to uopšte zanima. Ako ne znaju, najmanje su oni krivi, jer je sistem posložen tako da se sve manje može reći da na mladima svijet ostaje. Taj svijet ostaje za one koji se trenutno nešto pitaju i koji će trajati dok taj sistem ne eksplodira ili se uruši u scenariju koji kreira globalni strah zbog klimatskih promjena.
U kontekstu bh. društva generacije koje će ove jeseni imati pravo glasa su vjerovatno izgubljene, jer niti one znaju šta nikoga biraju, niti se ovi koji žele vlast naročito osvrću i osluškuju svijet onih koji tek dolaze.
