Odlazak Stoltenberga i dileme NATO-a: Da li vođenje saveza prepustiti "galamdžijama" s istoka?

Priča o tome kako će se Jens Stoltenberg povući sa funkcije generalnog sekretara NATO-a sama po sebi nije novost. Nekoliko sedmica uoči ruske invazije na Ukrajinu, Ministarstvo finansija Norveške saopćilo je kako će krajem 2022. godine Jens Stoltenberg preuzeti funkciju guvernera Centralne banke Norveške.

"Od marta, sadašnja zamjenica direktora banke preuzet će upravljanje Centralnom bankom. Iako će već od septembra postati dio kolektiva, Jens Stoltenberg će direktorsku funkciju preuzeti 1. decembra", pisali su tada norveški mediji.

Međutim, dobro poznata dešavanja na istoku Evrope, tačnije u Ukrajini, pokvarila su Jensu Stoltenbergu planove za nešto mirniju karijeru daleko od svjetskih medija i očiju javnosti. Ruska invazija u zoru 24. februara za saveznike na Zapadu je predstavljala znak za uzbunu.

Rusiji se jako brzo i efikasno trebalo pokazati kako je Zapad ujedinjen u podršci Ukrajini, a takav korak je zahtijevao koordinaciju, donošenje hitnih odluka i odsustvo bilo kakvih pa i najmanjih turbulencija unutar vojnih, ali i političkih blokova.

Baš zbog toga, plan da se Stoltenberg povuče pao je u vodu, a saveznici su na sastanku 24. marta donijeli odluku o tome da se generalnom sekretaru produžava mandat do kraja 2023. godine.

U međuvremenu, Stoltenberg je nastavio sa obavljanjem svojih dužnosti. Iako nastup i stav generalnog sekretara ponekada djeluje i pretjerano birokratski, očigledno je kako saveznici imaju puno povjerenje u način njegovog rada.

Uprkos činjenici da bi članice NATO-a trebale "puhati u istu tikvu", jasno je, ali i potpuno prirodno, kako brojne odluke mogu nailaziti na određeno nerazumijevanje. U takvim trenucima, generalni sekretar vjerovatno predstavlja i ključnu figuru koja bi trebala približiti naizgled različite stavove saveznika na Zapadu.

Sudeći prema tome koliko povjerenje saveznici imaju u Stoltenberga, očigledno je kako je Norvežanin, koliko god konfuzno i dosadno djelovao, u obavljanju ovog posla i više nego dobar.

Najava konačnog odlaska i potencijalni kandidati za nasljednika

Nakon turbulentne 2022. godine i rata punih razmjera u Ukrajini, čini se kako se svijet, kao i za brojne događaje do sada, pomirio sa činjenicom da se negdje, tako blizu, a opet tako daleko, vode sukobi.

Iako saveznici u pozadini svakodnevno komuniciraju sa Ukrajincima i organizuju sastanke na kojima se planira nastavak vojne podrške ovoj zemlji, očigledno je kako će NATO fokus sa Ukrajine u ovoj godini prebaciti i na unutrašnje reforme gdje će se u centru pažnje ponovno naći pitanje izbora novog generalnog sekretara.

Glasnogovornica NATO-a Oana Lungescu prije nekoliko dana osvrnula se na pisanje pojedinih njemačkih medija koji su objavili informacije kako bi Stoltenberg mogao dobiti novo produženje mandata. U kratkom saopćenju, desna ruka Jensa Stoltenberga jasno je poručila kako Stoltenberg nakon oktobra 2023. godine više neće biti na čelu NATO-a.

"Mandat generalnog sekretara Jensa Stoltenberga do sada je tri puta produžen, a on je na toj funkciji skoro devet godina. Mandat mu ističe u oktobru i nema namjeru da zatraži još jedno produženje", poručila je Lungescu.

S informacijom da Stoltenberg uskoro i zvanično više neće biti na čelu NATO-a zapadni mediji počeli su sa špekulacijama ko bi mogao naslijediti Norvežanina na ovoj, sada izuzetno važnoj funkciji.

Prva osoba čije se ime vezalo za ovu funkciju još prošle godine bila je estonska premijerka Kaja Kallas. Žena koja je ispisala historiju Estonije činjenicom da je u februaru 2021. godine postala prva žena na čelu ove baltičke države, pokazala se kao izuzetno sposobna političarka koja je uspjela i pored brojnih turbulencija unutar koalicije, ali i kriza koje pogađaju Estoniju, održati vladu na okupu.

"Ono što osjećam je da se moje mišljenje uzima u obzir i traži. To je dobar osjećaj, ali ne u odnosu na moje lično mišljenje, već na mišljenje predstavnika Estonije. Estonija je jednaka među jednakima za stolom i mislim da je ključno da smo nakon 30 godina došli do tačke u kojoj naša riječ vrijedi isto koliko i Francuska ili Njemačka", rekla je Kallas tokom intervjua za estonski javni servis ERR.

Tokom napada Ruske Federacije na Ukrajinu, Estonija je bila jedna od onih zemalja koja je, uz Poljsku i druge baltičke države, prva pritekla u pomoć Ukrajini, a Kallas je bila jedna od onih političarki koja se zalagala za žestok odgovor Rusiji na dešavanja u Ukrajini.

"Ne bih ponudila Rusiji ništa. Ne bih se trenutno brinula za njih, već da Ukrajina preživi. Rusija se uvijek može vratiti svojim granicama. U suprotnom, to bi dalo signal svim agresorima u svijetu da se napad na drugu državu isplati. Jednostavno, ne smije se isplatiti i ovdje se zaista ne mogu slijediti imperijalistički snovi", rekla je Kallas.

Osim Kallas, jedna od baltičkih političarki koja se spominje za potencijalnu nasljednicu Stoltenberga je i premijerka Litvanije Ingrida Šimonyte.

"Zvaničnici u Vilniusu tvrde da je vrijeme da neko sa istočnog krila NATO-a, a usput i žena, postane generalni sekretar i nasljednik Jensa Stoltenberga, čiji je mandat produžen za godinu dana u martu do kraja septembra 2023", naveli su u Financial Timesu.

Baš kao i u slučaju Estonije, Litvanija je od prvog dana ruske invazije na Ukrajinu bila desna ruka Kijeva. Osim direktne i zvanične pomoći, Litvanci su se i kao nacija pokazali kao izuzetno privrženi ukrajinskoj ideji otpora Rusiji pa su tako nemali broj puta iz ove države do sada su došle informacije o podršci građana u vidu donacija za bespilotne letjelice, municiju i niz drugih neophodnih sredstava za Ukrajinu.

"Procijenjeni trošak opštenacionalne pomoći Litvanije Ukrajini, izbjeglicama iznosi 660 miliona eura, a iznos uključuje oko 240 miliona eura vojne pomoći", rekao je ministar odbrane Litvanije krajem 2022. godine.

Pored baltičkih zemalja, jasno je kako će, kada dođe vrijeme za to, druge države članice NATO-a imati svoje prijedloge za poziciju generalnog sekretara. Najveće i najsnažnije članice poput Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Velike Britanije sigurno će u narednim mjesecima ponuditi svoje kandidate na ovu veoma važnu funkciju. Država koja je već ranije počela špekulirati o svom prijedlogu je i Kanada.

Aktuelna ministrica finansija Chrystia Freeland izuzetno dobro kotira u euroatlantskim krugovima, a brojni mediji u Kanadi su već govorili o tome kako će imati podršku premijera Kanade Justinea Trudeaua u utrci za genseka NATO-a.

Jedna od zemalja koja sigurno neće nijemo posmatrati cijeli proces je i Poljska. Iako je Varšava u svojevrsnom hladnom ratu sa Briselom, tokom dešavanja u Ukrajini teritorija Poljske predstavljala je glavni poligon kako za obuku ukrajinskih boraca tako i za slanje vojne i svake druge pomoći Kijevu.

"Vi ste domaćin jedne od borbenih grupa NATO-a, trošite više od 2% svog BDP-a na odbranu i ulažete u modernu opremu", hvalio je Stoltenberg Poljake.

Pomjeranje NATO-a prema istoku uz jedan veliki problem

Dok će se o imenima i eventualnim nasljednicima Jensa Stoltenberga još više razgovarati u narednim mjesecima, evidentno je kako je dio javnosti, medija, ali i visokopozicioniranih zvaničnika mišljenja kako novi šef NATO-a mora biti neko iz istočnoevropskih zemalja.

Historija odnosa baltičkih zemalja, Poljske pa i Rumunije sa Ruskom Federacijom, ranije i Sovjetskim Savezom i više je nego poznata.

Tokom svih turbulencija u 20. stoljeću, ove države su bile jedne od onih koje su se prve nalazile na udaru Moskve pa zbog toga i ne čudi kako je i odgovor ovih zemalja na ruske aktivnosti u Ukrajini bio i najbrži, ali i najdirektniji. Općenito, posmatrajući historiju širenja NATO-a, ali i narušavanje odnosa između vojnopolitičke alijanse i Rusije, jasno je kako se vremenom fokus NATO-a sa zapada pomjerio prema istoku.

Dok su se u Hladnom ratu između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država rakete raspoređivale u Italiji i Turskoj, u vremenu koje mnogi nazivaju novim hladnoratovskim periodom baltičke države, Poljska i Rumunija postale su prvi bedemi odbrane od eventualnih ruskih aktivnosti u ovim zemljama.

"NATO je povećao svoje vojno prisustvo u istočnom dijelu Alijanse kao direktan rezultat ponašanja Rusije, koje odražava obrazac agresivnih aktivnosti protiv njenih susjeda i šire transatlantske zajednice. Rusija je najznačajnija i najdirektnija prijetnja sigurnosti saveznika i miru i stabilnosti u euroatlantskom području. Sa stvaranjem četiri multinacionalne borbene grupe veličine bataljona u Estoniji, Latviji, Litvaniji i Poljskoj, doprinijelo je povećanju aktivnosti saveznika u regiji", saopćili su iz NATO-a krajem prošle godine.

Međutim, dok je jačanje odbrane NATO-a prvenstveno kroz jačanje odbrane zemalja na istoku Evrope potpuno prirodno i razumljivo, eventualno imenovanje generalnog sekretara iz ovih država predstavljalo bi ujedno i mač sa dvije oštrice za saveznike.

Iako je sasvim prihvatljivo da premijeri i ministri odbrana ovih zemalja agresivno nastupaju kada je riječ o prije svega individualnom odnosu prema Rusiji, uloga generalnog sekretara podrazumijeva znatno više balansiranja kako između saveznika tako i spram neprijateljskih zemalja.

Odgovori saveznika na bilo kakvu prijetnju, dolazila ona iz Rusije ili eventualno Kine, moraju biti snažni, ali istovremeno i dovoljno racionalni kako bi onemogućili drugoj strani još veći povod za eskalaciju.

Baš zbog toga, ali i historije agresivnog odnosa između baltičkih zemalja i Rusije, eventualno imenovanje nekoga iz ovih država na čelo NATO-a moglo bi predstavljati pravu glavobolju za zapadne saveznike s obzirom da se postavlja pitanje koliko bi se reakcije ovih zvaničnika uopće mogle i kontrolirati.

Djelovanje NATO-a ogleda se kroz konsenzus, međutim izjave su nešto što se i pored PR službi u nekim trenucima teško može kontrolirati.

Ukoliko se, prateći gotovo jednolične izjave Jensa Stoltenberga, uhvatite u razmišljanju da li zapravo svi mi proživljavamo scenarij filma "Dani mrmota", upravo na tom primjeru možete shvatiti da taj birokratski govor nije ništa drugo nego samo još jedan u nizu načina održavanja uspješnog kriznog komuniciranja koje je u organizacijama poput NATO-a od ključne važnosti.

S druge strane, iako i drugi saveznici na Zapadu dijele podjednako razmišljanje o ratu u Ukrajini i ulozi Rusije u cijeloj priči, čini se kako bi u ovim trenucima za NATO, ali i Zapad mnogo stabilnija odluka bila imenovanje zvaničnika iz jedne od najjačih zemalja članica.

Uprkos tome što saveznici priželjkuju potpuni poraz Rusije u Ukrajini, brojni zvaničnici su nekoliko puta naglasili kako će i ovaj rat, kao i svaki drugi, biti okončan za stolom kroz mirovni sporazum.

Kada se na ovaj način posmatraju stvari, američki, britanski, francuski i drugi zvaničnici su sigurno oni koji imaju mnogo više "utakmica u nogama" i predstavljaju bolje rješenje za dijalog sa Rusijom.

Jedan od onih koji će u bližoj ili daljoj budućnosti sjediti za tim stolom bit će i generalni sekretar NATO-a. U takvoj situaciji, osoba koja može djelovati "dosadno" i suviše birokratski, vjerovatno je mnogo bolje rješenje nego neko ko je, zbog događaja iz prošlosti, ratoborniji i spreman da šalje znatno više otrovnih strelica prema Moskvi.