Socijalna stanogradnja za veliki broj građana: Sarajevo je nema, a mnogo može naučiti od Beča

"Dio stanova u Beču, Berlinu i nekim drugim sredinama je u javnom vlasništvu, tj. u vlasništvu lokalne zajednice. Oni ostaju takvima, ne privatiziraju se i imaju ogroman fond stanova kojim omogućavaju stanovanje po povoljnim uslovima - kada je u pitanju zakupnina", podsjetio je.

Ocijenio je da sarajevske vlasti nisu u mogućnosti da za kratko vrijeme osiguraju veliki broj socijalnih stanova. Zagovornik je toga da se takvi stanovi ne prodaju, već izdaju po povoljnim cijenama.

"Mislim da se dugoročno može napraviti jedan veći fond stanova koji se neće prodavati i kupovati po nižim cijenama, već izdavati, posebno mladima koji bi tu određeni period živjeli nakon školovanja i zaposlenja", rekao je Gavran.

Ukazao je da bi se time onima koji žive u tim stanovima omogućilo da uštede novac za kupovinu svoje nekretnine. Ne misli da bi se na taj način poremetilo tržište. Za njega bi to značilo snižavanje cijena nekretnina.

Mogućnosti finansiranja

Govoreći o načinu finansiranja socijalne stanogradnje, odbacuje mogućnost da se cijelom društvu uvodi dodatni porez. Poručuje da je u tu svrhu potrebno obavezati privatne investitore u izgradnji nekretnina. U tom kontekstu je predložio dva modela - prvi je uslovljavanje prilikom izgradnje nekretnina za imućne.

"U Sarajevu se grade luksuzniji stanovi s basnoslovnim, potpuno nerazumnim cijenama. Vlasti bi mogle i trebale uraditi ono što rade vlasti u Londonu, a to je ako želite napraviti luksuznu zgradu, onda morate u toj zgradi osigurati ili u blizini nje napraviti zgradu za one koji nisu toliko imućni. Ako to ne uradite, onda nećete dobiti dozvolu za izgradnju", objasnio je.

Drugi model na koji poziva Gavran jeste dodatni porez za one koji prodajom nekretnina ostvaruju ekstra profit.

"S druge strane, potrebno je obratiti pažnju na profit i da se možda dodatno oporezuju. Najpravednije je da onaj ko ostvaruje ekstra profit na ovolikim, nerealnim cijenama nekretnina snosi veći teret", istakao je.

Riječ agenta za nekretnine

Agent za nekretnine Spaho Ljajić je u izjavi za naš portal pozdravio mogućnost socijalne stanogradnje u Sarajevu, također napomenuvši da ona postoji u mnogim drugim gradovima.

"Nešto slično se poslije rata radilo na Ilidži, tj. u Otesu. Međutim, koliko mi je poznato, nakon toga ništa nije rađeno. Pokušavalo se nešto sa stanovima za borce, invalide", dodaje.

Podsjetio je da postoje lokacije na kojima bi se mogli graditi socijalni stanovi.

Primjer Beča

Christian Schantl iz bečkog preduzeća za upravljanje gradskim stanovima Wiener Wohnen je za Klix.ba govorio o tome kako funkcioniše socijalna stanogradnja koja u austrijskoj prijestolnici decenijama postoji. Ukazao je da na kraju 19. i početku 20. stoljeća nije bilo dovoljno stanova zbog čega su prvenstveno radnici bili primorani da siromašno žive na malom prostoru.

"Na svakom spratu bilo je samo jedno zajedničko kupatilo s umivaonikom. Kako bi se pokrile visoke stanarine, izdavali su se kreveti po satu. Izuzetno gusta popunjenost stanova i nehigijenski uslovi pogodovali su pojavi epidemija. Tuberkuloza je čak nazvana i bečkom bolešću, jer je ovdje, u poređenju s drugim evropskim gradovima, dostigla vrhunac. Smatrala se tipičnom bolesti među radnicima", dodaje.

S obzirom na prethodno navedeno, socijaldemokratska gradska vlast, prvi put izabrana nakon Prvog svjetskog rata, navodi Schantl, učinila je sve što je mogla da popravi stambenu situaciju te je obrazložio šta je to značilo.

"Rezolucijom gradskog vijeća o prvom bečkom stambenom programu početkom 1920-ih predviđena je izgradnja 25.000 stanova u roku od pet godina - prekretnica u austrijskoj socijalnoj historiji. Gradnja je završena prije roka te je proširena na 30.000 stanova", ukazao je.

Prema njegovim riječima, kasnije je odlučeno da se od 1929. do 1933. izgradi još 30.000 stanova. Do 1933. je izgrađeno više od 66.000 stambenih jedinica u 348 stambenih kompleksa i 42 grupe naselja. U gradskim stanovima je 1934. živjela desetina bečkog stanovništva.

Naš sagovornik je kao cilj socijalne stanogradnje istakao omogućavanje pristupačnog, visokokvalitetnog stanovanja širokom dijelu stanovništva. No, kako je konstatovao, postignuto je i više od toga.

"Stambeni kompleksi su građeni po principu 'svjetlost, zrak i sunce' te je svaki stan unutar kompleksa imao svoj toalet i umivaonik. Ovi kompleksi su nudili i prostor za vrtiće, škole i biblioteke, kao i drugi društveni sadržaj", podsjetio je.

Svaki šesti bečki gradski stan je tokom Drugog svjetskog rata uništen ili je bio neupotrebljiv. Uslijedili su sveobuhvatni programi socijalnog stanovanja. Schantl je istakao ono što za Beč nikada nije bilo prihvatljivo.

"Čak i ako su se okvirni uslovi i potrebe mijenjali tokom decenija, grad je ostao pri osnovnom političkom pristupu da uvijek garantuje moderno, pristupačno stanovanje. Za razliku od drugih evropskih gradova, profitiranje od gradskih stanova nikada nije bila opcija", tvrdi.

Finansiranje i iznajmljivanje stanova

Schantl je u nastavku govorio o tome kako se finansira socijalna stanogradnja.

"Finansiranje se zasniva na fiksnom dijelu poreza na dohodak. Jedan posto prihoda ravnopravno dijele zaposleni i poslodavci kao stambenu subvenciju. Time Beč godišnje ubire 250 miliona eura za izgradnju stanova, sa ukupno 450 miliona eura godišnje ulaže znatno više te taj novac koristi za izgradnju 7.000 novih stanova ili renoviranje dodatnih 5.000 stanova", naglasio je.

Kako je kazao, ovakvim finansiranjem se stvara pouzdana osnova za planiranje opsežnih programa socijalne stanogradnje, što ne bi bilo moguće uz isključivo tržišno zavisnu stambenu politiku. Odgovorio je na pitanje kako se iznajmljuju ovi stanovi i po kojoj cijeni.

"Zadružni stanovi se iznajmljuju po principu punog troška. To znači da se troškovi stana po metru kvadratnom sastoje od osnovnih troškova, troškova izgradnje i održavanja te trenutno iznose 8,5 eura bruto. U općinskoj zgradi u Beču, najam za stan kategorije A trenutno iznosi 6,15 eura neto (bez operativnih troškova i poreza)", rekao je.

U Beču postoji 220.000 gradskih stanova, a još 200.000 je u vlasništvu neprofitnih investitora.

Šta se dobilo socijalnom stanogradnjom

U osvrtu na to šta je Beč dobio socijalnom stanogradnjom, također je podsjetio da je bečki model stanovanja prepoznat kao uspješan. Smatra da niti jedan drugi evropski grad nema kontinuitet u politici pristupačnog stanovanja te da od tog kontinuiteta nije odustao ni kada se insistiralo na neoliberalnom pristupu, tj. privatizaciji.

"Grad je posvećen svom sistemu pristupačnog stanovanja i, za razliku od mnogih drugih gradova, nikada nije razmišljao o prodaji ove gradske imovine. Velikom ponudom subvencioniranih stanova se utječe na snižavanje cijena na cjelokupnom tržištu u gradu", dodaje.

Schantl je poručio da je austrijski glavni grad pokazao koliko je važno osigurati stabilne cijene pametnom kombinacijom nabavke zemljišta, različitih subvencija, zaštite stanara i učešća zakupaca.

Istakao je da gradske vlasti gdje god je to moguće žele pozitivno utjecati na zakupnine te je najavio izgradnju hiljade novih subvencioniranih stanova. Osim cjenovne pristupačnosti stanova, izdvojio je šta je to još grad dobio socijalnom stanogradnjom:

• Pruža se socijalna sigurnost i finansijsko planiranje kroz neograničene zakupe i pristupačne najamnine;

• Stanari mogu živjeti sa sigurnošću da neće biti deložirani radi finansijske koristi stanodavca, tj. grada;

• Održava se niska kirija za privatne stanodavce;

• Podržava se društvena kohezija kroz zajedničke prostore;

• Povećava se kvalitet života, smanjuje potrošnja energije i unapređuju stariji dijelovi grada kroz subvencionirane projekte renoviranja;

• Otvaraju se i osiguravaju hiljade radnih mjesta;

• Stvara se osnova za dobar društveni miks u gradu. U Beču je socijalno stanovanje rašireno po cijelom gradu i nije ograničeno na tradicionalne četvrti radničke klase, gdje se tzv. "postcode snobberyjem" stigmatizira ljude. Također, i porodice sa srednjim i niskim prihodima žive u istim građevinama;

• Sprečava se segregacija;

• Sprečava se nagli rast cijena - zakupnine ovise samo od indeksa potrošačkih cijena;

• Ekološki prihvatljivim metodama gradnje se stvara zdrava životna sredina.

Pitanje odnosa javnog i privatnog

Schantl je ukazao da 80 posto stanovništva Beča ima pristup subvencioniranim stanovima, da većina ima korist od gradske stambene politike te da je zbog toga veliki broj ljudi odobrava.

Na pitanje kako komentariše to da država ne bi trebala imati upliva na tržištu nekretnina, tj. da bi nekretnine za stanovanje trebale biti potpuno prepuštene tržištu, rekao je da se efekti takve politike mogu dobro uočiti u gradovima poput Londona ili Pariza.

"Čak si ni srednja klasa više ne može priuštiti stanarinu od 30 eura i više po metru kvadratnom i mora se odseliti. Posljedica tako snažne segregacije je izumiranje gradova. Bečkim modelom se garantuje da se to ne može desiti", zaključio je Schantl.

Ekonomista Igor Gavran je upozorio da i u Sarajevu postoji mogućnost da se desi ono što se dešava u Parizu ili Londonu, tj. da većina ne može priuštiti krov nad glavom. Jedna od opasnosti je velika koncentracija vlasništva nad nekretninama.

"To bi moglo biti ono 'tražili ste - gledajte'. Ako se zagovara kapitalizam, privatno vlasništvo i da se smatra da sve što je bilo u socijalizmu zlo, onda dolazimo do toga. Prije nije postojao takav rizik, jer su stanovi bili u vlasništvu preduzeća i postojalo je stanarsko pravo, a ne vlasništvo. Tada je bilo vrlo lako kontrolisati visinu zakupnina i izbjeći takve rizike", napomenuo je.

Ponovio je da ne bi bilo poželjno da Kanton Sarajevo gradi socijalne stanove, a potom da ih isključivo prodaje po povoljnijim cijenama.