Na konaku kod sultana: Posjetili smo veličanstvene palače Istanbula i zavirili u svjedočanstvo prošlosti
Bilo da ste ljubitelj historije ili neko ko se na nju previše ne obazire, pred svjedočanstvima prošlosti nemoguće je zatvoriti oči. Klix.ba zaputio se "na konak kod sultana", prošetavši nekim od veličanstvenih palača Istanbula. Ono što smo naučili i zabilježili, donosimo vam u priči u nastavku.
Pomalo je nezahvalno govoriti o bezvremenskom naslijeđu Turske i njenog bisera Istanbula, koji je dom više od 16 miliona stanovnika i još Bog zna koliko onih koji su tu "u prolazu".
Zbog jedinstvenog položaja između dva kontinenta, Istanbul je kroz svoju historiju bio neprobojna prijestolnica Bizantijskog, Rimskog i Osmanskog carstva te utočište nekoliko vođa i sultana. Svaki od njih polagao je svoje pravo na ovu zemlju i grad, braneći ih i krvlju i mesom te u konačnici ostavivši svoj trag u historiji.
Jedan od tih neizbrisivih tragova su palače, veličanstvene građevine podignute kako bi služile kao stalne (ili povremene) rezidencije nekadašnjih vladara. Iako se danas sve oko njih promijenilo - i svijet, i dan i sat, nastavile su da prkose modernim vremenima stojeći i dalje na svojim mjestima.
Portalu Klix.ba pružila se jedinstvena prilika da iz prve ruke "zaviri" među veličanstvene zidine gdje se nekada odvijao sasvim drugačiji život od onog kojeg danas možemo zamisliti.
Šta treba znati prije jednog ovakvog pohoda
Prije svega, treba imati na umu da Turci dobro znaju šta posjeduju i to ljubomorno čuvaju. Palače koje smo posjetili važe za neke od najposjećenijih, ali i najimpresivnijih na svijetu, a kako bi ih vidjeli, nije potrebno izdvojiti samo novac i vrijeme, budući da se ispred njih nižu kilometarski redovi, nego se pridržavati i određenih pravila.
Primjerice, prilikom ulaska u svaku palaču prolazite kroz sigurnosnu kontrolu i na obuću trebate navući najlonske navlake. Zabranjeno je dodirivanje eksponata, u nekim prostorijama čak i pretjerano zadržavanje, dok je u svakoj od palača strogo zabranjeno fotografisanje. (Zahvaljujući ljubaznoj organizaciji Go Turkiye, pripala nam je čast da posljednje pravilo za nas ne vrijedi).
Ipak, to što ćete telefon morati odložiti u džep ili torbicu, je čak i prednost boravka u palačama, jer ćete imati priliku potpuno uživati u iskustvima koja su, bez obzira na to koje ste nacije i vjere, neprocjenjiva i koja će vas zasigurno nahraniti različitim osjećanjima - od znatiželje do strahopoštovanja.
Sigurno vam je već jasno da se i više nego isplati biti gost ovakvih atrakcija, a nakon što nam je i samima pripala ta čast, donijeli smo zapise s našeg putovanja.
Naša tura prelijepim palačama otpočela je u azijskom dijelu Istanbula ili, kako bi Turci rekli, na "drugoj strani". Stvar je u tome da stanovnici ovog grada ne pridaju značaj razdvajanju Istanbula na "azijsku" i "evropsku" stranu, već suprotan dio grada od onog u kojem se nalaze nazivaju "drugim".
Mi smo putovanje otvorili, za nas manje poznatim kontinentom, koji je "zelenija i autentičnija" strana Istanbula. Tamo smo posjetili tri važne građevine, o kojima ćete više saznati u nastavku, a prva od njih bila je palača koja se nalazi u podnožju poznate lokacije.
Palača Beylerbeyi
Beylerbeyi, što doslovno prevedeno znači "beg svih begova", je jedna od rijetkih preostalih palača Osmanskog carstva na azijskoj strani Istanbula. Smještena je ispod famoznog Bosforskog mosta, koji se može vidjeti u gotovo svakoj turskoj seriji, a kojeg nazivaju i Prvi most, budući da je prvi povezao Evropu i Aziju. Iz ove palače, pruža se fantastičan pogled duž njega.
Ova građevina je mjesto prepuno historije i simbol ovog dijela grada, a mnogi je nazivaju i "mini verzijom Dolmabahce", što je za nju veliki kompliment.
Njena prvobitna verzija bila je od drveta, po naredbi sultana Mahmuda II (1808. -1839.), a nakon što je izgorjela, novu građevinu naredio je njegov nasljednik, sultan Abdul Aziz u periodu između 1861. i 1865. godine. Projekat je realizovao Sarkis Baylan, iz čuvene armenske porodice arhitekata koja je projektovala mnoge bitne osmanske zgrade u 19. stoljeću.
Sa zadivljujućim i funkcionalnim interijerom, Beylerbeyi je služila kao ljetna rezidencija sultana, ali i svih važnih gostiju koji su u ljetnom periodu stizali u Osmansko Carstvo.
Podijeljena je na muški dio (Selamlik) i ženski dio (Harem) sa odvojenim ulazima za oba dijela. Selamlik je korišten za državne funkcionere i bio je znatno ukrašeniji, a Harem - predviđen za žensku gošću, imao je jednostavniji izgled. Tu su nam pojasnili i kako riječ harem zapravo ima jedno sasvim jednostavno značenje. Iako se veže uz "fantazije", uglavnom one erotske, ta riječ zapravo predstavlja porodicu.
Dakle, to je dio rezidencije sklonjen od očiju javnosti, koji je služio da se okupe članovi porodice. Istina je i da je bio rezervisan za žene, no, one su tamo bivale odgajane i, prvenstveno, obrazovane.
Trospratna palača raspoređena je na 24 sobe i šest dvorana u kojima se isprepliću zapadnjački i istočnjački stilovi. Od izuzetnih egipatskih tepiha, Baccarat lustera, sedefastih stolića, slika - svaki predmet unutra izgleda kao da mu je baš tu i mjesto, a običnih ukrasa nema.
Za dekoracije na stropovima palače se pobrinuo lično sultan Abdul Aziz, koji je angažovao i kaligrafe za izradu bogatih ornamenata i Kur'anskih zapisa na stropovima. Ovaj sultan je ujedno bio i jedini koji je posjetio Evropu, odnosno iskoračio van teritorija Osmanskog carstva, čime je ispisao historiju.
Impresivan dio Beylerbeyija su skulpture, fontane, ali i vrtovi, koji važe za jedne od najljepših u Istanbulu. Među stablima magnolije, kestena, lipe te tzv. judinog drveća - simbola Bosfora, posađenih još od vladavine sultana Abdul Hamida II, ima i prelijepi kafić u kojem možete odmoriti nakon posjete palači.
Unutar vrtova nalaze se i ostale zgrade kompleksa palače, a kako je na samoj obali mora, njezina vanjština, izgleda još fascinantnije s krstarenja Bosforom.
Ulaz za strane posjetitelje naplaćuje se 130 TL (12 KM), a sreća je što na ovom mjestu, bar tokom posjete u ovom periodu godine, nećete upasti u pretjeranu gužve. Ponedjeljkom je zatvorena.
Adile Sultan palača
Sljedeća od palača na azijskoj strani u kojoj smo proveli vrijeme, jeste ona posvećena princezi Adile Sultan.
Ovo mjesto prvenstveno nas je oduševilo zbog njegove lokacije. Na posjedu palače nekada se nalazio ljetnikovac, koji je sultan Abdul Medžid kupio za svoju voljenu sestru Adile. Kasnije, njihov brat i nasljednik sultan Abdul Aziz naredio da se tu sagradi palača, čiju je konstrukciju također potpisao Sarkis Balyan 1891. godine.
Princeza Adile bila je pjesnikinja i filantropkinja, poznata po tome što je napravila korak ka osavremenjivanju žena tako što je doprinijela obrazovanju djevojčica bez roditelja.
Nakon smrti svog supruga, iselila se iz palače i poklonila je državi kao srednju školu za djevojke. Škola je postala cijenjena odgojno-obrazovna ustanova sve do 1986. godine kada je, nažalost, izgorjela u požaru.
Objekat je naposlijetku obnovljen, a svoja vrata otvorio je 2006. godine ponajviše zahvaljujući turskom biznismenu Sakipu Sabandžiju. Eksterijer je ostao nepromijenjen, dok su veliki dijelovi interijera redizajnirani u skladu sa prethodnim izgledom palače.
Danas, palača Adile Sultan jedno je od najunikatnijih i najuglednijih mjesta za posebne događaje i prilike - od vjenčanja, seminara do kulturnih dešavanja. Naročito je tako, kao što smo rekli, zbog njene bajkovite lokacije. Palača je smještena usred Bosfora i pruža jedinstven pogled koji se proteže od Mramornog do Crnog mora. Raspolaže sa 5.625 kvadratnih metara iskoristivog prostora, a ako želite vaš najsretniji dan proslaviti ovdje, morat ćete izdvojiti pozamašnu svotu novca. No, takvi sretnici dobit će filmski ugođaj.
Krase je dvorane visokih stropova obloženih zlatnom folijom, od kojih je najveća tzv. Ovalna dvorana koja može primiti 500 ljudi. Tu je i 17 prostorija za sastanke te vrtovi na dvije razine koji mogu primiti blizu hiljadu ljudi.
Baš u trenucima kada smo posjetili nekadašnju palaču, osoblje se pripremalo za nadolazeći događaj, a impresivne utiske pojačalo je i to što smo u njenom posebnom vrtu, osim u pogledu, uživali i u prisustvu neočekivanog gosta, pauna.
Crtice iz života princeze Adile, njene fotografije, kao predmeti iz razdoblja kada su ona i njena porodica stanovali u palači, sačuvani su u muzejskoj kolekciji objekta, a pravo je bogatstvo saznati više o njima.
Paviljon Kučuksu
Naredno, i naše posljednje odredište duž azijske obale, bio je Kučuksu paviljon, koji u doslovnom prijevodu sa turskog znači "Palača male vode". Smješten direktno uz more, opasan vrtom s čempresima i potočićem u neposrednoj blizini, nekada je bio sinonim mjesta za odmor, što se odmah da i primijetiti.
Prva, drvena, palača izgrađena je za vrijeme vladavine sultana Mahmuda I. Objekat je srušen za vrijeme vladavine Abdul Medžida, da bi 1857. na njegovom mjestu bio izgrađen novi, u zapadnjačkom arhitektonskom stilu. Projektirali su ga, ko drugi, nego arhitekti porodice Balyan, a za dizajn interijera pobrinuo se dekorater Pariške opere Charles Sechan.
Ova neobarokna palača, također je bila ljetna rezidencija sultana u koju su dolazile i strane diplomate. Sultani su je koristili za kratkotrajne dnevne boravke tokom rekreacije i lova te se shodno tome ne trebate začuditi što u njoj nema spavaćih soba.
Budući da su vladari preferirali dolazak u palaču morskim putem, tako je i strana palače okrenuta prema Bosforu znatno elegantnija i bogatija, a do samog ulaza vodi vas prostrano mramorno stepenište.
Unutrašnjost je umjetnost za sebe - ručno izvezeni ornamenti, stropovi ukrašeni gipsanim reljefima i oslikanim motivima, kamini s italijanskim mramorom, elegantni parketi, umjetnička djela, kristalni lusteri iz Češke, ogledala, vazne... Za razliku od ostalih palača, Kučuksu nije opasan visokim zidinama, već elegantnim željeznim ogradama s kapijama na četiri strane te mu se s vana mogu diviti i svi prolaznici ovog kvarta.
Paviljon se, zanimljivo, pojavljuje u filmu o Jamesu Bondu "The World Is Not Enough, ali i popularnom bollywoodskom filmu "Ek Tha Tiger".
Nakon uspostave republike, sve palače i kraljevske lože vraćene su u posjed države, pa tako i Kučuksu paviljon. Nakon restauracije 1994. godine, otvoren je za javnost, a zgrada je ostala u izvrsnom stanju te izgleda potpuno nova, kako iznutra tako i izvana. Da biste je posjetili, potrebno je izdvojiti 60 TL (blizu 5 KM), a ponedjeljkom je zatvorena za posjete.
Bile su ovo samo samo neke, ali definitivno i najljepše palače na azijskoj strani Istanbula, koja ujedno važi i za mirniji i tradicionalniji dio grada.
Dok je u evropskom dijelu teško hodati čak i sporednim ulicama, a kamoli trgovima, ovdje ćete moći u miru uživati u šetnji i obilasku atrakcija. Ukoliko je želite posjetiti, mnoštvo je načina kako to možete učiniti ako niste stigli svojim automobilom. Možete se ukrcati na trajekt s kojeg se pruža prekrasan pogled na Bosfor, tu je metro linija Marmaray koja radi 24 sata dnevno te autobusi i taksi prijevoznici.
Unatoč brojnim različitostima između dvije strane grada, glavnu ljepotu Istanbula čini upravo njihov suživot i to što zajedno čine jedinstvenu cijelinu, što je mnogima i najprivlačnije kod ovoga grada.
Naš pohod na istanbulske palače i sultanske rezidencije ovdje nije završio, već naprotiv, tek počeo. Istraživanje nastavljamo u impozantnim građevinama evropskog dijela grada, gdje se nalaze neke od najvažnijih, ali i najposjećenijih palača na svijetu, a s kojim ćemo vas upoznati u nastavku reportaže. Čitajte je uskoro na našem portalu.
