Skok koji "život znači" i priča koja mijenja stvarnost: Oni su heroji, a voda im je carstvo slobode
Stranice ove nevjerovatne priče o životu i sportu - koja tako detaljno prikazuje trnovit put koji prolaze treneri, roditelji i njihova djeca, ispisuju se daleko od očiju javnosti. Tako je u sportu generalno i u svim klubovima, ali ovo je nešto posebno. Plivački klub SPID je jedini plivački klub u BiH koji je namijenjen osobama s invaliditetom ili bilo kojim drugim poteškoćama u razvoju, a svi uključeni u njihov projekat - koji se žrtvuju, odriču i pobjeđuju u svojim bitkama - mogu se nazvati šampionima. I života i sporta.
Zaštitni znak: Iskren dječiji osmijeh i sjaj u očima
Olimpijski bazen u Sarajevu nalazi se uz glavnu saobraćajnicu i nemoguće je proći gradom, a ne uočiti ovo sportsko zdanje. Direktor Plivačkog kluba SPID Amel Kapo, koji je ujedno bio i naš domaćin, pet minuta prije početka treninga ponosno priča o uspjesima kluba na takmičenjima, prvenstvima i plasmanu na Paraolimpijske igre u Parizu. Djelovao je malo i nestrpljivo, vidjelo se da nekog isčekuje, no nije gubio koncentraciju. U daljini vidi dolazak Ismaila Barlova (12), pa ubrzo vraća i osmijeh na lice, a priča nam kako na treningu imaju i posebno iznenađenje. Klub, zajedno sa svim svojim članovima, spremio je tortu za Barlova, uz Lanu Pudar jedinog sportaša s ispunjenom olimpijskom normom. Bio mu je to prvi trening nakon što je u francuskom Limožu sjajnim nastupom osigurao nastup na Paraolimpijskim igrama u Parizu.
Za Ismaila Barlova smo sigurno čuli, ili makar negdje pročitali ime i prezime dječaka-sportaša koji boluje od TAR sindroma, rijetkog genetičkog poremećaja koji karakteriše odsustvo radijusne kosti u podlaktici i dramatično smanjen broj trombocita. Ali vidjeti ga kako uz pomoć specijalnog bicikla potrebnog za kretanje žuri na trening i pri tome, unatoč okolnostima s kojima se nosi, ne propuša nijednu priliku da pozdravi sve one koje na tom putu poznaje, pa čak i nas koje ne poznaje, bio je prvi trenutak koji je promijenio našu stvarnost. Njegov osmijeh i njegovo uzbuđenje se ne mogu opisati.
Već u narednom trenutku, da stvarnost dobije još jednu potpuno novu dimenziju, ali i da direktor Kapo odahne i bude spokojan "do kraja", iz Zenice se, kao što to radi svaki put kada dolazi na trening, kroz sarajevsku poslijepodnevnu gužvu i "minut" pred početak treninga probio i Ismail Zulfić. Kao i njegov imenjak Barlov, i Zulfić je već poznat i uspješan dječak-sporista, ali za one koji ne znaju, riječ je o 12-godišnjaku koji je rođen bez obje ruke i s deformitetom na desnoj nozi. Iskren dječiji osmijeh i sjaj u očima i njegov su zaštitni znak, što je za nas u tom trenutku bila najbolja moguća pozivnica da ih posjetimo i s njima proživimo jedan dan.
Nakon glavnog ulaza u sam objekat, susreli smo se s jednim "problemom", kako direktor Kapo kaže "arhitektonskom preprekom", jer osim na tribine i u kafić koji se nalazi na posljednjem spratu, ne postoji "normalan" ulaz za prostor uz sam bazen. Dakle, moguće je ući samo kroz donji sprat, pored svlačionica za rekreativce, tuševa i saune, nakon čega vas očekuje 30-ak stepenica. Drugi način je kroz svlačionice sportaša.
Krenuvši drugim putem, jer kroz prvi nam u obući i odjeći nije dozvoljeno, zastali smo ispred vrata na kojima piše "Soba za osobe sa invaliditetom". Njihov trening, njihova priča i njihov sport bili su povod zbog kojeg smo se i zaputili na bazen u Sarajevu, a kada smo otvorili vrata i krenuli prema bazenu, vjerujući da su oni već u vodi, ugledali smo ih nekoliko. Ako biste i pomislili da se stide, stidjeli smo se samo mi, jer oni su već toliko navikli na to da se uopšte ne osvrću na naš ulazak.
Kasne na trening, što je dio priče koji posebno naglašava kako zapravo izgleda čitav taj njihov put. Nisu krivi, niti je to problem zbog kojih će ih bilo ko kuditi. Ne presvlače se sami, uvijek im je potrebna pomoć roditelja ili eventualno trenera, ali vjerujte, ni jednog trenutka ne mare za tim. Opet smo se uvjerili, ta istinska snaga ljudske volje, kao i uvijek prisutni osmijeh i uzbuđenje naprosto vladaju u čitavom tom prostoru i njihovom okruženju. Plijene, ohrabruju i dokazuju puno značenje riječi upornost i želja. I ništa drugo nije bitno, već samo da na njima bude sve spremno i da se što prije zapute na trening i uskoče u carstvo njihove slobode - bazen.
Bio je to jedan sasvim običan dan
Bio je to jedan sasvim običan dan u njihovim životima, iako je nama već tada u potpunosti promijenio percepciju "pobjede" i kako zapravo izgleda i šta podrazumijeva odricanje u potrazi za ciljevima i uspjehom. U pravom smislu tih pojmova. Trening je, pa su tribine u potpunosti prazne, a kroz staklo kafića na posljednjem spratu vide se samo roditelji kako pomno posmatraju svoje dječake i djevojčice. Zainteresovani su, ali mirni, jer znaju da su svi u sigurnim rukama i da ništa, ali baš ništa, ne može poći po zlu.
Odmah smo se uvjerili u tezu s kojom smo i došli u posjetu, ali i u jedan od slogana Plivačkog kluba SPID - "u vodi smo svi jednaki". Na prostoru od 50 sa 25 metara bilo je 30-ak plivača, no dok nismo prišli skroz uz vodu, i to na stranu gdje nas je čekao direktor Kapo, nije bilo očito i "golim okom" nismo mogli vidjeti razliku među plivačima. Da su i teza i slogan tačni, dodatno smo se uvjerili poslije kada smo shvatili da su u vodi bili ljudi različite životne dobi i spreme, profesionalci, rekreativci i djeca.
Trenira se u grupama, u dva ili tri termina dnevno, ali generalno, Plivači klub SPID broji 89 članova, s projektima više od 200, a plivanje i sve aktivnosti su im besplatne. Osnovani su 2015. godine s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije i pozitivne inkluzije osoba s invaliditetom u društvo i društvene aktivnosti kroz plivanje i vodene sportove, a da priča bude potpuna, društvo im na treningu svakodnevno pravi blizu 90 "tipičnih" plivača, te oni s intelektualnim poteškoćama. Svi zajedno, nije više bilo nikakve dileme, čine istinsku sportsku oazu.
Otrkivaju nam iz kluba, koliko god je dječaka i djevojčica na treningu, toliko se i različitih planova i programa treninga pravi. Svakom od njih se posvećuje posebna pažnja i pravi jedinstven trening, shodno njihovim mogućnostima. Uz spomenutog direktora Kapu, nesebičnu podršku, edukaciju i uvijek potrebnu ljubav pružaju im treneri Ilda Kukuruzović, Tarik Kurtanović i Amra Arapović. Svoj doprinos razvoju i dolasku na mjesto gdje je danas ranije su dali treneri Admir Malićbegović, Đeneta Boja i Azra Rebronja.
I sve to izgleda vrlo jednostavno, već odavno uigrano i jako harmonično. Teško je i gotovo nemoguće riječima opisati taj osjećaj divljenja prema čarobnjacima našeg društva, dovoljno je samo stajati sa strane i gledati ih, a onda upijati njihovu motivaciju i želju. U konačnici, shvatamo da sport, ono što on zapravo i jeste, pripada njima i to mnogo više nego što bilo ko misli. Sport je njihov život i njihova životna pobjeda.
Neumorni su, uživaju u vodi, a ono jako važno, svi su jako vaspitani i poslušni. Već smo se spremali da krenemo kući te ponesemo imspresije koje su nas obuzele, no za kraj je uslijedio trenutak koji je u obilježio sve viđeno i pokazao nam šta znači moć ljudskog uma i šta je insan, kada to iskreno želi, u mogućnosti napraviti.
Skok koji "život znači"
Direktor Kapo pozvao je Ismaila Zuflića da izađe iz bazena, a on je, iako je rođen bez obje ruke i s deformitetom na desnoj nozi, sam i bez pomoći trenera izašao iz bazena te došao do nas, popeo se na skakaonicu i spremio se da, i pred našim očima i kamerom, ponovi ono što svakodnevno radi. Bez puno oklijevanje, možete to vidjeti na snimku, pogledao nas je pa odmah nakon toga odvažno izveo popularni "prijelom". Tim skokom na glavu otvorio je vrata percepcije da je u životu sve moguće.
Bio je to skok koji u tom trenutku, ali i svakom mogućem smislu znači pobjeda. Momenat kada ljudski um i takmičarski duh nadvladaju sve prepreke, predrasude, strahove ili nazovite to kako god želite. Bio je to trenutak čiste magije koji je stavio tačku na naš boravak na njihovom treningu i koji je, najprostije, a najjasnije rečeno, ispunio našu dušu.
Mnogi od nas nisu svjesni koliko su sretni. Nema tog životnog tereta koji se može porediti s problemom fizičkog nedostatka, ni muke koja se može porediti s hendikepom. U odnosu između dvije različitosti ne postoji prostor za sažaljevanjem, već samo za inspiraciju, pouku i motivaciju. Poruka je to koju nikada ne treba zaboraviti i put koji nikada ne treba napustiti.
I za kraj, tekst ćemo završiti s riječima s kojima je i ova priča počela: Biti šampion nije titula koja nužno znači osvojiti medalju. Niti pobjeda u sportu ne broji samo bolje rezultate, niti je takmičenje ikad bilo važnije od zdravog duha. A oni jesu šampioni.
